Ostalo

RECENZIJE: REM, Let 3, Target

Snimanje novog albuma REM je prekinuo serijom sjajnih neformalnih koncerata, sjetili smo se ranog Leta 3, a Target je dokazao da ima života i bez Tram 11.

Vedran Harča
20.12.2009 11:28

R.E.M.: Live at the Olympia (Warner/Dancing Bear)

Tijekom sessiona iz kojih se izrodio posljednji album "Accelerate", dečki iz REM-a nakratko su napustili studio kako bi testirali nove materijale u znamenitoj dublinskoj dvorani Olympia. Pjesmama s predstojeće ploče pridodali su osobne favorite iz bolje glazbene prošlosti, a ideja o pet javnih proba upalila je do te mjere da su s njih upravo skinuli dva CD-a i DVD.

Opušteni karakter svirki donekle nam je dočarao kako su izgledali nastupi grupe u vrijeme kada su, naoružani "Murmurom" i "Reckoningom",s pozornicaneuglednih i pivom potopljenihrock klubova krenuli osvojiti svijet.

Vrijedi pohvaliti iizostavljanje bezbroj puta izvedenih hitova u korist manje poznatih (i većinom ranih) uboda poput "Harborcoat" i "Letter Never Sent"., što je "Live at the Olympia" učinilo "vrućom robom" čak i nastrastvenijim REMkolekcionarima.

Snimku nisu pretjerano čistili,čime je pojačan dojam punokrvnog rock koncerta, a vrlo simpatično djeluje i opetovano ponavljanje Michaela Stipea "This Is Not The Show".

Da pretjerano ne mudrujemo, ovaj live u konačnici je ispao znatno superiorniji ne samo "Accelerateu", već i svim REM-ovim izdanjima u posljednjjih petnaestak godina.

LET E: Two Dogs Fuckin'/El Desperado (Dallas)

Motivreizdavanjanekadašnjih uspješnicanajčešće se krije u želji da se bez mnogo uloženog truda zaradi koja kuna više te da senovopečenim obožavateljima pruži prilika da pržene primjerke svojih omiljenih albuma zamijene rematsteriranom i proširenom zbirkom pjesama.

"Uskrsnuće" prva dva albuma Leta 3, međutim, ima bitno drugačijikarakter i poput vremeplova nas vraća u dane kada je najpoznatijim i najdugovječnijim predstavnicima riječke rock scene glazba bila mnogo važnija odpovremeno duhovitih, ali mnogočešće nategnutih inapornih medijskih eskpada i performansa.

"Two Dogs Fuckin'" i "El Desperado" za ovu su priliku,između ostalog, prošireni i pokojom pjesmom snimljenom na nekim davnimkoncertima po završetku kojih, za razliku od danas, prva pitanja nisu bila jesu li se skidali na stageu, što je pričala lebdeća glava ili što su ispaljivali iz svojih stražnjica.

Krajem osamdesetih Jugoslavija je po prvi puta dobila rock underground koji se, barem po pitanju kvalitete, bez problema mogao mjeriti s EKV ili Azrom. Let 3 je svoju priliku za predstavljanje širem publikumuosigurao prvenstveno"Izgubljenima", himnom svih onih beskrajno talentiranih frikova legendarnog riječkog rocka, no njihovdebi album imao je još barem tri-četiri podjednako jake pjesme ("Sam u vodi", "Ne trebam te").

"Two Dogs Fuckin'" bio je divlji psihodelični urlik koji je ujedinio Mrletove punk korijene Termita, art-rock pokušaje Prljinih Umjetnika ulice i utjecaje američke alter scene, posebno Butthole Surfersa.

Na svom drugom albumu, spaljeni Riječani oživjeli su drugi ključni trenutak Ri Rocka, "Vjernog psa" Termita, iako su na ostatku "El Desperada" troakordnu ideologiju punka sve češće zamjenjivali za garage rock tradiciju ("Pokvarena žena", "Fuck Famiglia"). Psihodelije je i dalje bilo koliko vam srce želi (poslušajte samo potpuno suludi midtempo "Pogibe"), a "Ciklama" se iz Mrletove zafrkancije polako pretvorila u jedan od zaštitnih znakova Leta 3.

TARGET: Još jedan dan u Zagrebu... (Menart)

Značaju i utjecaju Tram 11 Target se vjerojatno više neće ni približiti, ali "Još jedan dan u Zagrebu..." u najboljim trenucima ima snagu čak i mitskih "Hrvatskih velikana".

Dugogodišnje samoprogonstvo iz onog u što se pretvorila scena u čijem je nastanku odigrao ključnu ulogu, Nenad Šimun prekida"Budućim funkom",savršeno pogođenim izljevom bijesa koji potvrđuje da je još uvijek jedan od najboljih MC-ja na ovimprostorima.

"Još jedan dan u Zagrebu..."lijepa je hip-hop posveta rodnom gradu koju povremeno nagrđuju tek Targetovi pokušaji da pod svaku cijenu snimi hit ("Jela", "Kak' to") i činjenica da je, kako to obično bivakod najbrbljavijeg glazbenog žanra, albumza nekoliko pjesama predug.

Ostalo manje-više funkcionira, a povremene tekstualne promašaje prilično uspješno prikrivaju produkcija duboko ukorijenjena uG-Funku i repanje brzo poput mitraljeza.