RICHARD HAWLEY: Truelove's Gutter (Mute)
Richard Hawley nastavlja pretvarati nostalgične šetnje po rodnom Sheffieldu u prekrasne glazbene razglednice otpjevane croonerskim baritonom i odsvirane u slavnoj tradiciji orkestralnog popa šezdesetih (čitaj: Burt Bacharach, Scott Walker).
Lutajući gradom koji više ne prepoznaje, Hawley se prisjeća nekih davno zaboravljenih ljubavi i mjesta koja će njemu i njoj uvijek mnogo značiti, a sve to čini toliko živopisno i realistično da ćete ubrzo steći dojam da i sami poznajete taj depresivni i tmurni kutak Engleske. Drugim riječima, svi koji su dovoljno stari da se, primjerice, sjećaju Zagreba Lapidarija i Kulušića, vjerojatno će shvatiti o čemu pjeva čovjek kojeg nazivaju "duhovnim ocem Arctic Monkeysa".
Iako uvodnu "As the Dawn Breaks" otvara mračna elektronika nalik nečem iz slušljivijeg ogranka novijih Walkerovih radova, stvari ubrzo dolaze na svoje i vraćaju se na stare staze koje su utabali velikani poput Roya Orbisona i Jima Reevesa.
""Open Up Your Door", "Ashes On the Fire" i "For Your Lover Give Some Time" oplakuju ljubavne brodolome bez imalo gorčine i želje da se pronađe krivac te Hawleyju osiguravaju mjesto među najvećim romanticima rocka.
Čovjek je sposoban pretvoriti sheffieldsku čeličanu u mjesto najljepšeg piknika, treba li išta više reći?
RAMMSTEIN: Liebe Is Fur Alle Da (Universal)
Premda ustrajni u svojoj strategiji jeftinog šokiranja osmišljenoj po čarobnoj formuli seks/smrt/nasilje (i njihove kombinacije, dakako), njemački industrial divljaci na novom albumu pokazuju i prve naznake glazbenog sazrijevanja.
Znatno melodičniji nego dosad, uspjeli su snimiti čak i nešto što možemo nazvati pop pjesmom (odsviranom Rammstein-style, podrazumjeva se).
"Haifisch" je, tako, vođena linijom na klavijaturama prekopiranom iz radova Depeche Modea i njihovih synth-pop vršnjaka, a poluakustičnu "Fruhling In Paris"... Nju čak možete i pjevušiti!
Spomenute stvari su, uz naslovnu "Liebe Ist Fur Alle Da", i najbolje što smo čuli na ovoj ploči pa ovaj artistički iskorak u svakom slučaju vrijedi pohvaliti.
Upravo se čita
Upravo se čita
Audio masakr također nije izostao (poslušajte samo brutalnost "Rammleida" i "Mehr") pa nema sumnje da će nam na svom prvom zagrebačkom gostovanju propisno razvaliti bubnjiće.
THE XX: XX (Young Turks)
Debitantski album godine donosi nam atmosferični indie kvartet iz Londona u čijoj sanjivoj sjeti pronalazimo utjecaje doslovno svega od post-punka i dream popa do ambijentalne elektronike i bristolske trip-hop škole, uz mjestimične naklone čak i arhaičnom soulu.
Sve ono obećavajuće na prošlogodišnjem EP-ju, The XX su na svom dugosvirajućem prvijencu razvili gotovo do savršenstva, iako u kvalitativnom smislu nisu uspjeli nadmašiti genijalnu obradu Bobby Womackove "Teardrops".
Gitare koje zvuče kao Jesus & Mary Chain u trenucima kada nisu željeli maltretirati slušatelje, pulsirajući ritmovi i efektna pretapanja muškog i ženskog glasa (Oliver Sim i Romy Madley Croft) učinit će vam mračne pop dragulje poput "VCR", "Islands" i vjerojatno najimpresivnijeg trenutka "Heart Skipped a Beat" nevjerojatno poznatima i već slušanima, a opet toliko posebnima i svježima.
Uoči pisanja ove recenzije, objavljena je vijest da je gitaristica Baria Quereshi odlučila napustiti bend pa su The XX odlučili nastaviti kao trojac. Nadajmo se njen odlazak nije narušio sviračko-skladateljsku kemiju, jer riječ je o grupi sposobnog za velike, možda i najveće stvari.
