RICHARD HAWLEY: Truelove's Gutter (Mute)
Richard Hawley nastavlja pretvarati nostalgične šetnje porodnom Sheffieldu u prekrasne glazbene razglednice otpjevane croonerskim baritonom i odsvirane u slavnoj tradiciji orkestralnog popa šezdesetih (čitaj: Burt Bacharach, Scott Walker).
Lutajući gradom koji više ne prepoznaje, Hawley se prisjeća nekih davno zaboravljenih ljubavi i mjesta koja će njemu i njoj uvijek mnogo značiti, a sve to čini toliko živopisno i realistično da ćete ubrzo steći dojam da i sami poznajete taj depresivni i tmurni kutak Engleske. Drugim riječima, svi koji su dovoljno stari da se, primjerice,sjećaju ZagrebaLapidarija i Kulušića, vjerojatno će shvatiti o čemu pjeva čovjek kojeg nazivaju "duhovnim ocem Arctic Monkeysa".
Iako uvodnu "As the Dawn Breaks" otvara mračna elektronika nalik nečem izslušljivijeg ogrankanovijih Walkerovih radova, stvari ubrzo dolaze na svoje ivraćaju se na stare staze koje su utabali velikani poput Roya Orbisona i Jima Reevesa.
""Open Up Your Door", "Ashes On the Fire"i "For Your Lover Give Some Time" oplakuju ljubavne brodolome bez imalo gorčine i želje da se pronađe krivacte Hawleyju osiguravaju mjesto među najvećim romanticima rocka.
Čovjek je sposobanpretvoriti sheffieldsku čeličanu u mjesto najljepšeg piknika, treba liišta više reći?
RAMMSTEIN: Liebe Is Fur Alle Da (Universal)
Premda ustrajni u svojoj strategiji jeftinog šokiranja osmišljenoj po čarobnoj formuli seks/smrt/nasilje (i njihove kombinacije, dakako), njemački industrial divljaci na novom albumu pokazuju i prve naznake glazbenog sazrijevanja.
Znatno melodičniji nego dosad, uspjeli su snimiti čaki nešto što možemonazvati pop pjesmom (odsviranomRammstein-style, podrazumjeva se).
"Haifisch" je, tako, vođena linijom na klavijaturama prekopiranom iz radova Depeche Modea i njihovih synth-pop vršnjaka, a poluakustičnu "Fruhling In Paris"... Nju čak možete i pjevušiti!
Spomenute stvari su, uz naslovnu "Liebe Ist Fur Alle Da", i najbolje što smo čuli na ovoj ploči pa ovaj artistički iskorak u svakom slučaju vrijedi pohvaliti.
Audio masakr također nije izostao (poslušajte samo brutalnost "Rammleida" i "Mehr") pa nema sumnje da će nam na svom prvom zagrebačkom gostovanju propisno razvaliti bubnjiće.
THE XX: XX (Young Turks)
Debitantski album godine donosi nam atmosferični indie kvartet iz Londona u čijoj sanjivoj sjetipronalazimo utjecaje doslovno svega od post-punka i dream popa do ambijentalne elektronike i bristolske trip-hop škole, uz mjestimične naklone čak i arhaičnom soulu.
Sveono obećavajuće naprošlogodišnjem EP-ju,TheXX su na svomdugosvirajućem prvijencurazviligotovo do savršenstva,iako u kvalitativnom smislu nisu uspjelinadmašiti genijalnu obradu Bobby Womackove "Teardrops".
Gitare koje zvuče kao Jesus & Mary Chain u trenucima kada nisu željeli maltretirati slušatelje, pulsirajući ritmovi i efektna pretapanja muškog i ženskog glasa (Oliver Sim i Romy Madley Croft) učinit će vammračne pop dragulje poput "VCR", "Islands" i vjerojatno najimpresivnijeg trenutka "Heart Skipped a Beat" nevjerojatno poznatima iveć slušanima, a opet toliko posebnima i svježima.
Uoči pisanja ove recenzije, objavljena je vijest da je gitaristica Baria Quereshi odlučila napustiti bend pasu The XX odlučili nastaviti kao trojac. Nadajmo senjen odlazak nije narušiosviračko-skladateljsku kemiju, jer riječ je o grupisposobnog zavelike, možda i najveće stvari.