SADE: Soldier Of Love (Sony/Menart)
Desetak godina prošlo je otkad smo posljednji puta imali prilike uživati u istovremeno senzualnom i decentnom vokalu Sade praćenog lijenim jazzy/funk/r'n'b podlogama istoimenog joj benda. U međuvremenu krvna slika popularne glazbe izmijenila se nebrojeno puta, no ova Londončanka nigerijskog porijekla to kao da nije ni primijetila.
"Soldier Of Love" preslikao je sve ono što je donijelo uspjeh ranim albumima "Diamond Life" i "Promise" pa dobar dio novih pjesama djeluje kao nastavak evergreena "No Ordinary Love" i "Smooth Operator".
Razlika je primjetna tek u neuobičajeno mračnim stihovima koji, s iznimkom glazbenog ljubavnog pisma "In Another Time", prekide i samoću dokumentiraju na rijetko bolan i neuvijen način.
"Soldier Of Love" neće značajno proširiti fanovsku bazu Sade Adu, ali će uvodnom "The Moon and the Sky" i naslovnom pjesmom dio neupućenih zasigurno natjerati da provjere klasike navedene na početku ovog teksta.
BROKEN BELLS: Broken Bells (Sony/Menart)
Prijateljstvo lidera indie skupine The Shins Jamesa Mercera i plesnog producenta Danger Mousea, započeto prije nekoliko godina na danskom festivalu Rosklide,upravo je zacementirano albumom čiji je skoro svaki ton duboko ukorijenjen u prvoj polovici sedamdesetih.
Rad u studiju bazirao se na svojevrsnojzamjeni uloga - Danger Mouse se odrekao sampleovea iostalih čuda proizašlih iz glazbenog programa svog kompjutera te jesvirao samo "žive" instrumente, dok je prekaljeni alternativac Mercervokal proširio na registre i falsetta kakvimu u matičnom bendu jednostavno nisupotrebni.
Jedan od nauspješnijih svjetskih producenataočitao jeguštao u opuštenom jammingu i albumudonio prljavi funk kakav je nekoć za blaxploitation filmove pisao Isaac Hayes,njegov neočekivani saveznikih je začinio folk-rockom Neila Younga iGrateful Deada, a sve to zajedno izrodilo je jedan od najuspješnijih pop eksperimenata zadnjih godina, u svakom pogledu ravnopravan bilo čemu što su dosad snimili u svojim respektabilnim karijerama.
HOT CHIP: One Life Stand (EMI/Dallas)
Indie-elektronika postao je uvriježeni naziv za bendove poput Hot Chipa čiji se spoj nezavisne strategije djelovanja i ritmova iz iz laptopa uporno ne želi prikloniti niti jednoj žanrovskoj ladici.
Na svom vjerojatno najboljem albumu londonska si je petorka sama priskrbila etiketu sljedbenika popa osamdesetih, s posebnim naglaskom na radove Vincea Clarkea i Yazoo na čiju pjevačicu Alison Moyet,iako nisu istog spola,čak i podsjećaju glasovi Alexisa Taylora i Joea Goddarda.
Pod imenom "One Life Stand" okupilo se10 hitoidnih zaraza, od glave do pete ispunjenih melodičnim refrenima i arhaičnim sintesajzerima, apohod na plesni podij na kratko prekida tek jazzirana i pomalo dosadna balada "Slush".
Na dosadašnjim pločama Hot Chip su redovno imali i poneku pjesmu čiji je zadatak bio pokazati ranjiviju i nježniju stranu njegovih autora.Ovoga putadominiraju brži i nabrijaniji ritmovi, zbog čega se sjeta preselila u tekstovekoji čak i u najveselijim stvarima sadrže barem jedan stih "za rezati žile".
Kada biovaj album morali opisati u jednoj rečenici, to bismo najkraće učinili citirajući refren opskurnih eurodance Šveđana "Crying at the Discoteque".