Mirela Priselac Remi jedno je od najvećih imena
domaće glazbene scene. Autorskim pečatom i vokalom obilježila je
Elemental, jedan od najvažnijih hrvatskih hip
hop sastava, a vremenom je postalo jasno i da je Remi jednako
vješta u stvaranju tekstova za Elemental kao i onih koje
objavljuje na svojoj Facebook stranici Remi na internetima. Remi je prava
sila domaćeg hip hopa, stvarateljica, umjetnica, kroničarka našeg
vremena i kompleksnog društvenog konteksta u kojem živimo. Iz
dana u dan.
Prošlo je skoro 25 godina otkako je s Elementalom krenula pisati neko novo poglavlje velike hrvatske glazbene povijesti - i s jednakom energijom to radi do danas. Otad je inteligentna, buntovna zagrebačka djevojka iz radničke obitelji stasala u snažnu ženu koja je u mnogim stvarima beskompromisna. Njezin sustav vrijednosti, aktivizam, borba za bolje sutra - važan su dio njezinog rada, ali i cijelog joj bića. A tu je i ono tankoćutno, senzibilno, osjetljivo, intimno - njezina poezija koju piše na Facebook stranici Remi na internetima postala je zbirka pjesma pod nazivom 'Masarykova'.
Ljubav koju Remi osjeća prema Zagrebu zaista je, kako sama kaže, roditeljska. Ne čudi stoga ni što je Elemental svoj recentni album nazvao 'Ilica', s kojeg su nedavno predstavili i posljednji spot - onaj za singl 'Dvojka'. Što za Remi predstavljaju Ilica, Masarykova, a što sam Zagreb? Zašto toliko vješto štiti svoj svijet i kako joj uspijeva ona unutarnja previranja tako lijepo i poetično otkriti - ne otkrivajući ništa? Mirela Priselac Remi o svim ovim, i mnogim drugim temama, govori u intervjuu za RTL.hr.
Nedavno je izašao spot za singl 'Dvojka' kojim ćete, kao što ste već najavili, zatvoriti krug dvije godine nakon objave pandemijskog albuma 'Ilica'. Kuhaju li se već neke nove ideje?
Kuhaju se, kuhaju, kakvi bismo mi bili kreativci da sjedimo na rukama? Jedino što nas korona sprječava u izvedbenom dijelu pripreme albuma, jer dogovoriš session u studiju, a onda dan prije netko javi da ima temperaturu i sve se odgađa za tjedan dana. No neće ni to zauvijek trajati – dvije godine su ionako već previše. Nadajmo se valu na kojem ćemo surfati, a ne da nas opet preklopi.
Upravo se čita
Upravo se čita
Pred vama je i nastup 18. veljače, što možemo
očekivati?
18.2.2022. sviramo u Domu Sportova s TBF-om, Silenteom i Nenom
Belanom, na festivalu koji traje i 19.2., a zove se November fest
jer je originalni datum festivala bio u novembru poznatijem kao
studeni. Zbog pooštrenih epidemioloških mjera organizatori su ga
premjestili na veljaču i nadajmo se da ćemo ovaj put, kako se
popularno kaže, 'otpiti led u ledenoj dvorani'.
'Dvojka' je pozitivna - vedra, poletna, puna života. Je
li 'Dvojka' baš taj poetski 'prolaz' koji nam sada treba? Pokret
koji se mora dogoditi?
Ne mogu naslutiti što vama treba, ali mogu preporučiti da mi se pridružite u onome što smo procijenili da nama kao bendu treba – mali odmor od brojki, straha i zaraze. 'Dvojka' je naizgled opuštena pjesma koja nosi svoj mali, skriveni aktivizam i otpor, i zato mi je jako draga. Pustimo tijelo da pleše, noge da vode, isključimo se na tri i pol minute, kao da ne postoji sutra: dobro će nam doći.
Foto:
Luka Stanzl/PIXSELL
Što je za vas 'Ilica', što vam predstavlja kao djetetu
Zagreba?
Ilica mi je simbol nedjelje popodne, nakon ručka, kad kreneš u špalir polupraznim gradom, pa me pruga odvede od Britanca do Trga, gdje sjednem negdje gdje golubovi prhnu kad tramvaj zaškripi, ližem sladoled i razmišljam mogu li se dočekati na noge kad me ponedjeljak ponese u još jedan radni tjedan.
Jeste li ponosni na svoj Zagreb, u ovom društveno-političkom smislu?
Zagreb volim i kad griješi, jer je moj – pa mu roditeljskom, bezuvjetnom ljubavlju sve praštam. Voljela sam ga i kad je birao Bandića skoro 20 godina, a kako ga ne bih sada kada su na vlasti ljudi koji mu istinski žele dobro? Zagreb je malen, budimo realni, postoje puno ljepše, veće i važnije metropole od njega. Ali Zagreb je moj, takav sitan i ponekad sav u nijansama sive, ali kad ga gledam sa svog prozora na osmom katu, ne mogu zanijekati da osjećam smiraj znajući da sam kod kuće.
Foto: Marko
Prpic/PIXSELL
Aktivizam vam je jako važan. Otkud taj poriv u vama?
Dolazi li on iz djetinjstva ili je, pak, došao kroz vaše
odrastanje, razvoj i obrazovanje?
Otkad znam za sebe, u glavi mi odzvanja rečenica 'bori se'. Možda
to dolazi iz mog podrijetla, siromašne radničke obitelji kojoj
ništa nije bilo dano nego je sve zarađeno i zasluženo. Ne
romantiziram siromaštvo, nego smatram da mi je odrastanje u
neimaštini dalo zdrav odnos prema novcu, prijateljstvu i sustav
vrijednosti u kojem uvijek štitim onoga tko je u manjini,
potlačen ili u potrebi. Naravno da mi je obrazovanje dalo širinu
u kojoj sam procvala, ali bez osnovnog sustava vrijednosti koji
je kalibriran još od malih nogu, teško da bi i uz najbolje
obrazovanje postala osoba čistog obraza. Ja nikome ništa ne
dugujem, a ako sam nešto dobila, kad tad bih to odradila. Mirno
spavam.
Mislite li da nama kao naciji nedostaje tog aktivizma,
borbenosti, energije, snage?
Mislim da našoj vlasti nedostaje borbenosti, energije i snage, a
ponajviše vizije, dok je narod itekako bogat svim tim odlikama.
Odlučnost da iselimo odavde osobito je jaka. To pokazuje
posljednji popis stanovništva.
Simpatizerka ste ekipe 'Možemo', koja je u konačnici
uspjela! Jeste li ikad i vi razmišljali o političkom
angažmanu?
Jesam, ali bih se brzo spustila na zemlju. Bojim se da bi me pojeli ti morski psi čim bih uplivala u njihov ocean. Politika je slomila mnoge dobre, ispravne i poštene ljude. Nisam sigurna koliko je to dobar pravac za mene osobno. No nikad ne reci nikad. Možda u nekom trenutku shvatim da mi je muzički mikrofon postao pretežak ili da ga je netko ugasio. Možda potražim drugi način da učinim svoju okolinom boljim okruženjem za život.
Dokaz ste da se kroz umjetnost mogu poslati važne
društvene poruke, da umjetnost može biti angažirana. Koliko je
zahtjevno da ona u tome smislu funkcionira, a da s druge strane
jednako dobro i jako funkcionira i kao umjetničko djelo - koje će
živjeti desetljećima?
Neke naše pjesme, a politički angažirane, nažalost nisu izgubile
sjaj čak ni 15 godina nakon objavljivanja. Ja bih rado da "Iz
dana u dan" govori o nekim minulim vremenima kojih se tek s
gorčinom sjećamo, a koji su davno iza nas jer nam je sada puno,
puno bolje. No ona surova istina jest da politički angažirane
pjesme koje kritiziraju vlast na Balkanu s godinama ne gube
relevantnost jer se politički kadar samo rotira – HDZ, SDP – od
Predsjednika do premijera i većine u Saboru, sve su to ista,
poznata lica starih lisaca. I oni uvijek pjevaju jednu te istu
pjesmu, samo premazani drugom mašću. Pa tako i naše pjesme koje
ih kritiziraju ostaju svježe i 15 godina poslije. Tužno, ali
istinito.
Objavili ste prije dvije godine 'Ilicu', ali i vašu
zbirku poezije. Kako ste se odlučili pustiti Masarykovu? Jeste li
preispitivali odluku?
Dugo sam 'žvakala' trebam li objaviti zbirku poezije jer sam smatrala da mi je dovoljno objavljivati na Facebook stranici "Remi na internetima". U jednom trenutku sam prelomila i odlučila se ukoričiti pjesme jer mi je dozlogrdilo na da večerima poezije čitam svoje pjesme s mobitela, a čitatelji s Facebooka stalno su me ispitivali "kad će zbirka". Pa sam se ipak okuražila. Hvala VBZ-u, Dragi Glamuzini i Marku Pogačaru na podršci i vjeri u malu zagrebačku ulicu!
Foto: Emica Elvedji/PIXSELL
Remi je na internetima jako popularna. Kada ste počeli vaše lirske zapise objavljivati na Facebooku? Je li to bila spontana odluka, iz koje potrebe je ona proizašla?
Frend mi je rekao da nisam normalna jer u 2018. ja i dalje nemam
svoju internetsku stranicu – pa sam je otvorila. Zbilja bez nekih
prevelikih ambicija osim da s pratiteljima podijelim neku muziku
ili vijest o Elementalu. No ubrzo sam počela objavljivati poeziju
i shvatila da je ljudi zaista čitaju – ne samo moju nego poeziju
općenito. Do tada sam mislila da je poezija interesantna samo
meni sličnoj nekolicini melankoličnih skribomana. S obzirom da
poeziju pišem u dahu i odmah objavim, bez prevelikih korekcija
(možda u tome griješim, ali vjerujem u neposrednost i zeitgeist),
internet kao medij objave savršeno mi je odgovarao.
Koliko često su vaše objave na spomenutoj stranici
autobiografske?
Rekla bih da sam 9 od 10 pjesama 'osjetila na svojoj koži'. Često
uzmem motiv koji sam doživjela, ali ga onda napušem i gurnem u
dramatičnost – malotko želi čitati o 'normalnom, stabilnom
životu'. Treba nam malo dramatičnosti da nas zagolica, da nam
prokola krv, da se uzbudimo.
Nekad su iznimno emotivne i bolne. Ima li pisanje i
objavljivanje terapeutski učinak?
Apsolutno, da. Ali moram pojasniti – pisanje često pomaže da na
površinu izvučeš nešto što "žvačeš" na svjesnoj ili podsvjesnoj
razini. No nakon što to izvučeš kroz pisanje, moraš se s time
ozbiljno pozabaviti. Inače nisi učinio baš ništa
terapeutski.
Raširili ste krila. Uspjeli ste. Osjećate li taj ponos
sama prema sebi? Postoji li nekakva kočnica, posebno u nama
ženama, mislite li da nekada imamo problem same sebe potapšati po
ramenu?
Teško je generalizirati nešto tako specifično kao što je želja za
vanjskom ili unutarnjom validacijom. To ovisi o odgoju,
kontekstu, vremenu u kojem odrastaš i stasaš u misleću osobu...
Ja se ponosim sobom, mislim da sam uspjela učiniti dosta toga
dobroga i obraz mi je čist. Sve to nije popularno reći, društvo
se lakše nosi sa skromnom ženom koja ne uzima
zasluge.
Zašto je tome tako? Borba za ženska (ljudska) prava čini
dobar dio vašeg društvenog aktivizma. Koliko posla još postoji u
tom smislu? Naime, prisutna je banalizacija ženskog pitanja -
svuda i svakog dana.
S obzirom da se žensko pitanje postavlja, a bogami, na njega se
(s manjim ili većim uspjehom) odgovara već godinama, u javnosti
prevladava raspoloženje da je pitanje ženskih prava i
ravnopravnosti već stara tema. No to što se već godinama borimo s
tom temom samo daje do znanja koliko je kompleksna. Moram biti
brutalno iskrena – mislim da istinsku ravnopravnost spolova na
Balkanu nećemo nikada postići. Previše je ovdje patrijarhat uzeo
maha, a ne smijemo zanemariti i tradicionalne vrijednosti koje
ruku pod ruku s onim kršćanskim čine ovo podneblje tvrdim orahom
za žensko pitanje. Da nas dvije razgovaramo u Kopenhagenu ili
Stockholmu, moj bi odgovor bio puno drugačiji. Da nadopunim tvoje
pitanje – ovdje nije riječ o banalizaciji ženskog pitanja nego
balkanizaciji ženskog pitanja. A to je puno dublje o puke
banalizacije jer podrazumijeva mentalni sklop, okolinu i debelo
patrijarhalno naslijeđe.
Vlastitu privatnost, čini mi se, poštujete sve više s
godinama. Odnosno, birate o njoj sve manje govoriti. Zašto je
tome tako? S jedne strane se u poeziji ogolite do kraja, a s
druge teško dijelite taj intimni dio života.
Erol Zejnilović me naučio da dobar muzičar uvijek mora biti i pomalo mističan. Zato ja o svom životu izvan pozornice šutim kao riba, a u poeziji se opašem maštom.
