Kad je sredinom sedamdesetih eksplodirao punk, Pink Floyd su sepreko noći pretvorili u rock dinosaure učijim se20-minutnim epovima tadašnji klinci više naprosto nisu mogli pronaći.

Lidera benda Rogera Watersa ta promjena nije pretjerano pogodila pošto je, prema vlastitom priznanju, već dugo vrijeme tražio način da se ogradi od vlastite publikei njihovog razuzdanog urlanja na koncertima. Svoju želju ispunio je "The Wallom", konceptualnim glazbeno-scenskim spektaklom baziranim na tragičnom potonuću u ludilo nekadašnje alfe i omege Floyda, nesretnog Syda Baretta.

Kroz lik Pinka, rock zvijezde koja prema vlastitim fanovima osjeća gotovo neizrecivo gađenje, progovarao je sam Waters, što je potvrdio ina predstojećoj koncertnoj turneji.

Naime, između benda i publike izgradio je pravi pravcatizid iza kojeg su on, Gilmour i ostatak ekipe provirivali tek povremeno, a u cijelosti se razotkrili tek nakon spektakularnog rušenja"posljednje cigle"po završetku zadnje pjesme.

Takav pretenciozan i narcisoidan koncept podnošljivim su učinile veličanstvene pjesme poput "Another Brick In the Wall" i "Comfortambly Numb" koja i dan-danas uživaju status rock klasika, dok je minimalan broj promotivnih koncerata "The Wallu" donio i uvijek dobrodošlu dozu mistike.

Prije nekih godinu dana, Waters je ponovno odlučio izgraditi svoj zid i jednu od ključnih ploča u povijesti rocka predstaviti onima koji je uživo nisu imali prilike upoznati.

Svoje mjesto na turneji osigurala je i zagrebačka Arena u kojoj će nam basist i glavni skladatelj Pink Floyda13. travnja konačno otkriti što se događalo "iza zida", kako onog kojim se davne 1980. ogradio od statusa klasične rock zvijezde, tako i onog unutarnjeg iz kojeg su proizašleneke od najboljih pjesama njegove karijere.