Bivša manekenka, diplomirana ekonomistica, PR stručnjakinja i poduzetnica Sarah Josipović jedna je od onih žena koja već godinama uspješno žonglira u poslovnom svijetu, po prirodi je radoholičar, voljena supruga i ono najvažnije - brižna majka. Zbog brojnih poslovnih obaveza i majčinstva morala je razviti novi odnos s vremenom i organizacijom vlastitih obaveza, a u tome je i uspjela. Iako danas više ne ostaje do sitnih noćnih sati u uredu, a više nema niti nadređenog s obzirom na to da su upustila u pustolovinu pod imenom vlastiti biznis, Sarah ne krije da jednako vrijedno radi i danas. U intervjuu za RTL.hr progovorila je o poslu, odluci gradske vlasti da zaštite tzv. Zelene potkovu od bilo kakvih manifestacija, problemima Grada Zagreba, majčinstvu, ali i brojnim drugim temama. A na pitanja je odgovarala, naravno, bez dlake na jeziku.

Jednom ste izjavili da ste veliki radoholičar koji je znaostajati na poslu i do ponoć. Smatrate li da je ženama teže uspjeti u poslovnom svijetu te da se shodno tome trebaju više truditi da bi došle do visoke pozicije?

Nikad mi nije bio problem ostati na poslu do ponoć, nekad jednostavno dan nije dovoljno dugačak za sve što treba biti napravljeno. Prednost je kada radiš za sebe pa znaš za što radiš, ali taj sam tip da i radim za nekog drugog, ne bi mibio problem ostajati na poslu da napravim onošto se treba napraviti. Sada kada imam djecu vidim da se to mijenja jer kao roditelj imam odgovornost prema svojoj djeci, da budem uz njih, da im Jan i ja pružimo ono za čim žude, a to je naša blizina. Sada uglavnom radim od doma jer mi Leni još uvijek ne ide u vrtić, a da radim za drugoga, svoj posao bih sigurno odrađivala uredno, ali ne bi ostajala na poslu do ponoći. Utoliko, smatram da su žene majke prirodno uvjetovane da im bude teže na poslu. Svakako je to slučaj sa ženama općenito i brojnim predrasudama koje postoje, ali do trenutka dok nisam postala majka, nisam smatrala da mi je teže jer sam znala da mogu i bolje nego većina muškaraca. A sada, iako i dalje mogu bolje, ne želim, jer su mi najvažnija moja djeca i vrijeme koje provodim s njima. Imam sreću da je posao u mojem kućanstvu podijeljen, kao i angažiranost oko djece, ali nažalost to u većini slučajeva nije tako i žene moraju raditi dvostruko, i kod kuće – voditi kućanstvo" i na poslu. I svakako se moraju truditi više da bi dospjele na jednaku poziciju kao i muškarac, ali to je jednostavno do našeg domaćeg mentaliteta jer i dalje u javnom prostoru često čujemo izjave poput one da je žena drugorodna.

Možete li nam nešto više reći o projektima na kojima radite među kojima su Food Film Festival Zagreb, Beats&Bites, Split Spring te Šibenik Spring. Što možemo očekivati ove godine?

Prvi na redu nam je Split Spring, gastro festival koji će se održati od 6. do 15. svibnja na lokaciji novi splitski Pazar i u Hrvojevoj ulici. Radujemo se novoj lokaciji i iako smo zbog određenih političkih odluka pomaknuti s lokacije glavnog parka, što mi je žao, u pristupačnom dijalogu s novom gradskom vlasti dodijeljena nam je nova i atraktivna lokacija na samom vrhu splitske Rive. Nažalost, to nije slučaj u Zagrebu gdje otvoreni dijalog s gradskom vlasti ne postoji pa smo upravo dobili odbijenicu za lokaciju krova garaže Tuškanac za manifestaciju za studente i mlade Beats& Bites koji uključuje osim gastro sajma, razne sportske igre mladih poput natjecanja u badmintonu, ping-pongu, stolnom nogometu, beer pongu, zatim studentske kvizaške večeri, glazbene večeri i nastupe DJ-a. Žao mi je što se sustavno ubija svaki pokušaj života u centru grada. Nakon odluke gradskih vlasti da zaštiti tzv. Zelenu potkovu od bilo kakvih manifestacija, sada se ne dozvoljava ništa raditi ni na košarkaškom igralištu koje je derutno, puno smeća, bez rasvjete, puno narkomanskog pribora i s obzirom na to da je puno rupa nema svoju originalnu namjenu. Mi bi navedenu lokaciju očistili i Gradu platili za najam površine od čega bi mogli popraviti dio sportske podloge. Žao mi je što se sve manifestacije stavlja u isti koš i što se nama organizatorima ne dodijeli barem jedan park kojeg bi neslužbeno mogli nazvati "Festivalski park", a u kojem bi se uvijek nešto događalo. Svejedno radi li se o Ribnjaku, Strossu ili Opatovini, ako se već štiti Zrinjevac. Inače, interesantno je što Zrinjevac kao park star niti 120 godina i bez nekog većeg povijesnog značaja nema zaštitu UNESCO-a dok svi svjetski parkovi koji su pod zaštitom UNESCO-a, ili su pak najstariji svjetski ili europski parkovi redovito ugošćuju razne gastro i glazbene manifestacije. Redom od Hyde parka u Londonu, Central Parka, Union Square i Bryant parka u NY, pa iAlexanderplatza u Berlinu, gradskog parka u Beču na koji se toliko često pozivamo, zatim najstarijih svjetskih gradskih parkova poput Boston Commona, Military i Washington parka u Newark, parkova u Philadelphiji, New Orleansu i LA, koji su svi izgrađeni još u 17. stoljeću ili pak arhitekturno vrijedne poput Grad Palaisa u Parisu koja ugošćuje njihov street food festival.Parkovi su namijenjeni građanima, a građani u njih najčešće, ausudila bih se rećiskoro jedino, dolaze kada se u njima odvijaju manifestacije. To najbolje pokazuju brojke od po 100.000 posjetitelja koji prođu kroz festivale poput naših kroz desetak dana. Da ne govorim o tome da Grad od svake manifestacije zaradi od najma gradske lokacije, odvožnje otpada, poreza na potrošnju, prireza i slično. Centar Grada mora živjeti i zaista se nadam da će Zagreb ponovo postati metropola sa sadržajem koji privlači turiste iz cijele Hrvatske, Europe i svijeta. Nakon festival u Zagrebu koji još nema lokaciju, slijedi Šibenik Spring koji organizira moja majka u predivnom parku u centru Šibenika.U rujnu bi pak trebali organizirati već tradicionalni Food Film Festival, manifestaciju koja kroz deset dana građanima Zagreba poklanja deset top blockbuster filmova, uglavnom dobitnika Oscara, potpuno besplatno. No tu također nemamo lokaciju jer nam se ne dozvoljava odvijanje u parku Zrinjevac gdje smo bili posljednjih osam godina pa možda manifestaciju održimo u svim ostalim hrvatskih gradovima.

Imali ste samo 20 godina kada ste postali direktorica Fashion Weeka. S kakvim ste se vi osobno sve predrasudama i diskriminacijom borili s obzirom na to da ste jako mladi ušli u ozbiljniji poslovni svijet?

Iako je bilo svakakvih situacija, sve što sam prošla ne smatram diskriminacijom, nego odličnom životnom školom i stjecanjem iskustva. Nikada nisam bila preosjetljiva, odgojena. Znam tko sam, što sam i koliko vrijedim, da uvijek radim i trudim se maksimalno. Za mene odustajanje nije opcija i uvijek sam smatrala da je bitno tko govori, a ne što se govori. Komentari i predrasude me nikad nisu ni okrznuli, dapače, znali su me i zabaviti. Naravno da je bilo situacija kada me neke 'old school' menadžerice nisu shvaćale ozbiljno, kada su se na nekim sastancima iživljavale na meni, iako im nisam htjela pokazati da su me izmaltretirale nekada do suza, ali sve to očvrsne osobu i više govori o njihovim nesigurnostima nego o meni. Smatram da sam uvijek svoje mjesto za stolom zaslužila, bilo obrazovanjem, bilo radom. Od malena sam voljela raditi, pa mi je preuzimanje maminog projekta poput Fashion Weeka bio samo izazov. Naravno, majka je cijelo vrijeme bila uz mene, pa sam znala da imam back-up. I tada i zauvijek. A sada je sve to ionako daleka prošlost, sve prođe i smatram se sretnicom jer je moj poslovni put bio zapravo lakši nego većini.

Ostvarili ste se i u onoj najvažnijoj ulozi. Što se u vama sve promijenilo otkako ste postali majka?

Sve se promijenilo, skoro pa preko noći postanete druga osoba, iskusite najveću moguću ljubav na svijetu, ali i ogromnuodgovornost. Sve drugo počne vrijediti manje, imate manje vremena za sebe, morate naučiti bolje planirati i organizirati se, truditi se još više, 'hendlati' dom, obitelj, djecu, posao i sebe, ali valjda to tako treba biti. Mislim da je bitno da su partneri zajednički u svemu i dobar tim i sve se može. Ja sam osobno, pak s druge strane puno emotivnija, toplija i smirenija osoba. Definitivno umornija, ali i puno kvalitetnija. Djeca nas svaki dan uče novim vrijednostima i stvarima, klupkobeskompromisne ljubavi i nježnosti i nešto najljepše što postoji na svijetu.

Koliko vam je danas teško uskladiti posao i roditeljstvo?

Lagala bih kada bihrekla da nije teško. Nekada se uhvatim kako žalim, a onda shvatim da trebam biti zahvalna na predivnoj i zdravoj obitelji i da je sve drugo manje važno. Svaki roditelj svjestan je da je to najveći izazov koji je stavljen pred nas, zapravo možda ipak malo više pred majke. Ja se radujem da nam na jesen i Leni krene u vrtić jer sam sigurna da će nam postati puno lakše. Za sada je ona skoro uvijek sa mnom, malo s bakama, ponekad s našim sestrama, ali svejedno većinu vremena provodi sa mnom. Njene potrebe za igrom, hranjenjem, spavanjem, presvlačenjem okupiraju veliku većinu moga dana i teško je spojiti sat vremena efikasnog rada, a pogotovo nešto konkretnije. Svjesna sam da će se s vremenom sve vratiti na staro i da nas oni što su veći manje trebaju, ali trenutno je dosta teško uskladiti posao i roditeljstvo. Može se reći da sam ja već tri godine van stroja" i iako radim svakodnevno, svoje festivale sam odrađivala i u devetommjesecu trudnoće i s bebama od trii pet mjeseci u nosiljkama na prsima, to nije razina i količina posla na koju sam navikla. Olakotna je okolnost što nas je snašla i pandemijapa se nekako sve skupa usporilo. U svakom slučaju, moja su djeca vrijedna svakog odricanja na poslovnom planu jer su na kraju dana jedino oni bitni.

Kada uhvatite vremena za sebe - što najviše volite raditi?

Vrijeme za sebe – što je to? Da imam neko vrijeme za sebe, provela bih ga spavajući i jedino spavajući, možda uz poneku seriju. Nekad maštam o tome da u zamračenoj sobi spavam, gledam serije, jedem čips i ne ustanem se danima. Ali taideja ostane samo na maštanjima.Za sebe odvojim vrijeme za odlazak na frizuru ili manikuru,a nadam se da ću pronaći još malo više vremena za neko vježbanje. Hajde, kada mi djeca konačno zaspu u 22:30 sati, prije nego se onesvijestim, tu i tamo pogledam neku seriju. Eto kako male stvari vesele čovjeka.

Koji savjet vam je majka dala u mladosti, a da ga pamtite još i danas?

Sve što znam o životu, naučila me majka. Bilo je tu puno savjeta, i danas se često uhvatim kako ponavljam njezinerečenice i zvučim kao ona. Ne mogu odvojiti jedan, kad je sve ono što sam ja danas poteklo od nje.

Prije dvije godine komentirali ste kako vam je želja kupiti nekretninu na Šalati. Jeste li ostvarili svoju zamisao?

Nema tu neke velike priče, obitelj nam se proširila i tražimo nešto adekvatno za našu obitelj. I moj partner i ja smo ljudi koji su navikli biti u centru i u blizini centra.S obzirom na to da je sam centar razrušen i da će se godinama obnavljati, kvart poput Šalate nam je idealan, ali naravno u obzir dolaze i druge slične opcije.

Korona virus, ratovi, virtualni ratovi, potresi.... Sve je to u posljednje dvije godine utjecalo na ljudsku psihu. Postoji li mjesto gdje odete i zaboravite na sve s mišlju - ništa mi neće ovaj dan pokvarit?

Imam sreću da smo moj partner i jaoboje tipovi koji se svaki dan bude s mišlju "nitko mi neće ovaj dan pokvarit". Po prirodi smo veseli i zadovoljni ljudi i ne dozvoljavamo da nas pokolebaju stvari koje nisu u našim rukama. Potres mi je naravno bio strašan jer ti se dom ruši, a ti si nemoćan. Korona mi je bila u jednu ruku strašna zbog posla, a opet prihvatljiva jer smo kao obitelj bili puno zajedno, no svejedno sam čekala da što prije prođe. Sad kad je rat, sada bih, da mogu birati, izabrala koronu.Tako je to u životu, ali ne smijemo dozvoliti da živimo u strahu jer to onda nije život. Trudim se pomoći u svakoj situaciji, biti odgovoran građanin, poštovati pravila, a opet propitkivati ispravnost određenih odluka, pomagati drugima, promovirati ideje u koje vjerujem, čitati, informirati se o svemu i prilagođavati se. Tako da nemam potrebu bježati da bi mi bilo dobro, dobro mi je i u našem domu jednako kao kad odemo na put u Istru, u Italiju, Australiju ili pak na Hvar gdje provedemo veliki dio ljeta i koji obožavamo.

I za kraj - što možemo očekivati od vas u narednom periodu?

Iako kao svaki ekonomist uvijek imam neki petogodišnji plan, pandemije, potresi, ratovi, ali i nestabilnost naših gradskih i državnih vlasti, doveli su me u situaciju kada sve manje planiram na duge staze. Nažalost, u ovoj državi je to gotovo pa nemoguće. Jan i ja imamo nekoliko zajedničkih projekata koje planiramo u skoroj budućnosti realizirati, ali ništa nije isključeno, možda se jedan dan probudimo i odlučimo biti nomadi i putovati s našom djecom te tako im proširiti vidike kako bi postali kvalitetnije osobe, da ne bi slučajno postali mali zajedljivi i zločesti Hrvati koji ne vole poduzetnike i prosipaju ogorčenost u komentarima na društvenim mrežama, možda osmislimo neki projekt i preselimo u Australiju jer mi je Jan poluAustralac, a možda mi postane dosta zagrebačke gradske politike koja ubija festivale u glavnom gradu pa se kandidiram na idućim izborima, nikad se ne zna.