"Na akademiji znanosti i inih stvarnosti, ja sam dekan, zvekan i lektor, psihonautički inspektor" -upravo tako se predstavio2003. godine jedan od najpoznatijih tekstopisaca i glazbenika - Aleksandar Saša Antić , poznat i kao Alejuandro Buendija . Ako vam i nije najjasnije što je pjesnik htio reći, ne brinite se jer biste morali izdvojiti neko vrijeme kako biste proučili sve njegove suradnje i tekstove.

Splitski glazbenik još je u tinejdžerskim danima započeo s glazbenim stvaralaštvom, kada nije ni pomišljao kako će mu to jednog dana biti posao i hobi. Sve je počelo 1990. godine osnivanjem The Beat Fleeta (TBF), nakon čega su uslijedile brojne glazbene suradnje i konačno samostalna karijera -sve ostalo je povijest.

Iako je iza sebe ima razne i šarolikesuradnje, i dalje zna ostati zatečen. Tako nešto mu se nedavno dogodilo kada mu je zazvonio mobitel, a s druge strane linije bila je osoba iz Hajdukovogmarketinga. Sve je bilo vrlo jednostavno. Ponudili su mu suradnju s legendarnim Mišom Kovačem s kojim su u pozadini pjevali navijači "Bilih". S obzirom na to da Mišo već 65 godina navija za Hajduk, bilo je jasno da će upravo on u spotu staviti pečatnjak s logom splitskog kluba i voziti se baš u bijelom Dodgeu cestama gradapod Marjanom.

Kako je sve počelo, objasnit će baš on -Saša Antić.

"Nazvali su me iz marketinga Hajduka sidejom o prepjevu pjesme 'Ja ne mogu drugo nego da je ljubim' u navijačkoj verziji refrena sMišom i smojim rap dijelovima. To me je zateklo i iznenadilo, al nakon što sam ponovo poslušao pjesmu u originalu, koju potpisuju Runjić glazbu i Britvić tekst, a aranžman Kalođera , shvatio sam da se radi o idealnom tempu za rap, a emocija kompozicije me osvojila na prvu. Sjetio sam se odmah jednog svog starog teksta kojeg sam malo doradio, snimio demo, ekipi iz Hajduka se svidio, a i reakcije mojih najbližih prijatelja su bile jako emotivne. Naravno, presudilo je to šta se radi o suradnji sMišom i to u pjesmi koja ima posebnu emociju i energiju podrške Hajduku koja je bitna u ovom trenutku. Zanimljivo je da taj tekst nije zamišljen kao navijačka pjesma, radi se o svojevrsnom obratu, ne veliča se ljubav prema klubu sama po sebi, već je u pitanju podrška igraču, koji je jedan od nas iz kvarta, i veličanje principa nogometne igre koje je Hajduk uvijek gajio, a to su ustrajnost i borba do kraja, a ja bi otišao i malo dalje i protumačio to na način da nema imperativa pobjede, pobjeda je već to kad dajete sve od sebe za dobrobit sviju. Pjesmu nismo snimali zajedno, ja sam svoje snimio u svom studiju, a Mišo u studiju Lea Škare koji potpisuje aranžman i produkciju, vidjeli smo se i upoznali na snimanju spota. Mišo je narušenog zdravlja, ali sve je izdržao i odradio hajdučki, on je tip koji gori do zadnjeg daha", ispričao je Saša Antić.

Kako nekom tko nije iz Splita (ili općenito iz Dalmacije) objasnitiodakle takva povezanost ljudi, ne samo nogometnih obožavatelja, s Hajdukom? Može li se uopće riječima objasniti osjećaj kada se Poljud doslovno trese na utakmicama Hajduka i Torcidine koreografije dok svi pjevaju u jedan glas?

Nisam dugo bio na utakmici, i inače ne volim masovna okupljanja, ali recimo doživljaj proslave 100 godina Hajduka je bilo nešto nevjerojatno, čak i gledajući video snimke možete osjetiti o čemu se radi. To je sigurno poseban splet temperamenta i mentaliteta, al osim toga Hajduk je dio identiteta grada, u našoj kolektivnoj memoriji su slike iz Velog mista, Hajduk je metafora dišpeta i otpora prema nepravdi i moćnicima, i to je u današnjem svijetu možda iluzija i utopija, ali jedna od rijetkih stvari koja je iznad svih podjela i ljudima u Splitu i Dalmaciji daje nadu i volju, koliko god nogomet i naše živote diktira politika i profit.

Na samom početku spota, umetnute su fotografije nekadašnjih Hajdukovih postava. Još 2000. godine u pjesmi Život je lijep' rekli ste: "Nikad više igrača ka šta je bija Baka". S obzirom na to da su kroz klub prošle tisuće igrača i dalje ste pri tome ili je gotovo nemoguće govoriti o najboljima od najboljih?

Tekst pjesme 'Život je lijep' je iz lika jednog grintavca kojem ništa ne valja, nepravedno je rangirati igrače, možete vjerovati statistikama, al nogomet je kompleksna igra koja velikim dijelom ima i elemente umjetnost, pogotovo u koordinaciji pokreta, zajedničkoj igri, i dramskim obratima, tako da vas neki igrač može osvojiti doslovno jednim potezom, i to naravno ne ovisi o igraču, već o vama. Baka je mene kao i mnoge osvojio svojim vicem, neočekivanim potezima i asistencijama, slobodnjacima, i nečim najluđim ikada, a to su golovi iz kornera.

Slušajući pjesme The Beat Fleeta čini se kako ste vi najzagriženiji fan Hajduka u bendu - je li to istina ili je samo riječ o dojmu? Otkad traje ta ljubav?

Nisam sigurno zagriženi navijač, nisam do jučer znao nabrojat prvu momčad Hajduka, al sad već znam pola, i mene lagano hvata euforija. Al ja sam od malih nogu zaljubljen u nogometnu igru, čak sam i trenirao u Lavčevića pa u Hajduka, i to su sjećanja koja sam evocirao u tekstu pjesme. Ta strast je još uvijek u meni, zato mi je teško uopće pratiti današnji nogomet i to forsiranje zarade i celebrity statusa igrača, to mi se čak malo i gadi. A Hajduk je stanje uma, on je dio identiteta splitskih ulica, od toga ne možete pobjeći, i zato želim potencirati samo pozitivne strane tog fenomena. Isto tako nisu svi navijači Hajduka nužno Torcidaši, to je vremenom postala iskrivljena medijska slika. A forsiranje i osuđivanje huliganstva, koje zna često biti licemjerni alibi za huliganstvo politike i državnih aparata, je ono što je velik broj umjerenih navijača otjeralo stribina.

(FOTO: Dusko Marusic/PIXSELL)

Prošlo je šest godina od objave posljednjeg albuma TBF-a. Je li došlo do nekakvih novih pjesama s bendom ili ste pak na pauzi? Imate li nešto u pripremi?

Imamo puno ideja, spremamo se uskoro baciti na realizaciju.

Prošle godine objavili ste samostalni album 'Škrinja' i surađivali ste s brojnim glazbenicima. Čini mi se kako je vaša pretposljednja suradnja bila 'Pisma slobode' s Banana Zvukom u kojem je vaš prijatelj i kolega iz benda Luka Barbić i Yuri iz ST!llness. Kreativnosti i rada definitivno ne fali kod vas. Je li svemu "kumovala" pandemija pa ste svoje vrijeme pametno iskoristili ili su tu možda dodani i neki stari, donedavno neobjavljeni tekstovi?

Zadnja je suradnja TBF-a s Matejem Miloševom , pjesma 'Vječni sjaj'. Pandemija mi je samo stvorila puno slobodnog vremena, obzirom da nismo imali svirki, tako da sam se uhvatio dovršavanja već skoro gotovih pjesama, glazbeno i tekstualno sam imao sigurno dvije trećine gotovo. Zato se i zove 'Škrinja', ima toga još gomilu, često pronađem nešto na što sam potpuno zaboravio, a vrijedno je pažnje, toga ima redovno i na albumima TBF-a.

Zanimljivo je da uz hrpu tekstova i pravljenje sampleova svirate i harmoniku što je većina publike imala prilike vidjeti na koncertima kada ste izdali "Perpetuum Fritule", vaše unplugged izdanje. Odakle ljubav prema harmonici? Kada ste ju počeli svirati? Jeste li samouki harmonikaš?

Učio sam svirati harmoniku prvo u KUD-u Mozaik, a kasnije kod Vjekoslava Vrščaja u tadašnjem Domu JNA, vježbao sam od drugog do sedmog osnovne, onda sam se ostavio harmonike i više posvetio nogometu. A instrument samnaslijedio od majke, ona nije aktivno svirala, pa su je valjda izvadili iz ormara i okačili na mene, a ja se nisam bunio. Mi smo bili oličenje tog nekog socijalističkog radničkog građanstva, uz školu trebalo se baviti sportom, pa sam trenirao nogomet, i učiti svirati neki instrument.

Koliko se razlikuje proces rada kada radite na stvarima u samostalnoj karijeri i TBF-u, pa i glazbu za kazališne predstave. Rekli ste kako su "Šporka posla" iz 2012. godine "album za ekipu". Riječ je o kolekciji instrumentala na kojem se može naći sampleove i glazbu koju ste radili za kazalište. S obzirom na to da ste kroz karijeru više puta na svoj način davali počast "Našen malon mistu", je li i ovaj naziv album isto to (mislim na epizodu Malog mista "Šporka posla"? Koliko se razlikuje rad na glazbi za kazalište? Kako "plivate" u tom području? U kojoj je predstavi je korištena glazba i kako ste uopće započeli s tim?

Prvi put sam radio glazbu za kazalište u predstavi suvremenog plesa 'Meni ti to nije baš', u režiji i koreografiji Irme Omerzzo , to je bila mislim 2001. godina, tada sam bio u Zagrebu na fakultetu. Kasnije sam još surađivao sIrmom, pa često s Ivicom Buljanom , Robertom Waltlom , Senkom Bulić , i Ivanom Plazibatom , i to uglavnom zajedno s Lukom Barbićem . Radili smo glazbu i za dječje predstave, u Zagrebu i Splitu, a jednom i u Velikoj Gorici. To je sjajna stvar, naracija vam oblikuje glazbu, ne morate robovati formi, znaju se dogoditi neočekivane stvari koje vas ispunjavaju i raduju, i u pitanju je jednim dijelom i eksperiment, tako da su par puta neki momenti iz predstava završili i na albumima TBF-a, a i na mojim solo albumima. I moj instrumentalni solo album 'Šporka posla' je nastao kao izbor iz glazbe za kazalište, koju sam dodatno aranžirao u tom nekom low-fi hip-hop maniru. A kad sam birao naslov nisam mislio na epizodu Malog mista, al eto možda i jesam podsvjesno.

(FOTO: Milan Sabic/PIXSELL)

TBF niste definirali kao hip-hop sastav, već kao ping-pong. Taj pojam 'ping pong' skovan je već na prvom albumu. Što točno znači ping pong - predstavlja li on 'skakanje' iz žanra u žanr, koje opet, s druge strane ima čvrste temelje u vašem glazbenom izričaju? Ima li "samo" metaforičku povezanost s tim sportom?

Htjeli smo se u igri riječi distancirati od hip-hop žanra u kojem je tad kod nas prednjačila zagrebačka scena okupljena oko Blackout emisije, a koja je iz naše splitske perspektive bila previše amerikanizirana u stilu i imageu. Osim toga glazba koju smo stvarali je išla dosta u smjeru trip hopa, i samplovi koje smo birali su bili uglavnom sa starih ploča domaće glazbe, u čemu smo koliko znam bili pioniri u čitavoj regiji. Tako smo se ustvari ogradili od mogućih kritika tipa, oni uopće nisu hip-hop, koje čujem i dan danas. Mada je za moje shvaćanje hip-hopa kao inovacije, naš prvi album sigurno vrhunski hip-hop album. Također, već tada smo uživo nastupali u live formaciji, bubanj, bas i el gitara, sve pjesme smo prearanžirali u stilski različite žanrove, tako da je u tom smislu ping pong kao skakanje iz žanra u žanr tu dobio na svom značenju.

Kako ste došli na ideju imena Alejuandro Buendija? Je li riječ o nekom umjetničkom imenu ili možda čak i alter egu?

2000. godine sam snimio rap za pjesmu 'Izgubljena generacija' na kompilaciji Blackout 00, u suradnji s Targetom , u to vrijeme sam čitao knjigu 'Sto godina samoće' od Marquesa , koja prati nekoliko generacija porodice Buendia, i kad sam se trebao potpisati bio sam inspiriran tom knjigom. Alejuandro jer sam Aleksandar, a u Buendia sam dodao slovo 'j' da bude lakše za izgovorit.

Možete li pojasniti proces freestylea? Koje slike prolaze kroz glavu dok to radite? Jesu li to neke, već unaprijed smišljene ideje koje se same nadovezuju, recimo, po osjećaju (nešto poput blues jama) ili ipak nešto sasvim drugo?

To je samo stvar treninga i prehrane, treba jesti puno brze hrane i voća. Ja osobno nisam veliki ljubitelj freestylea, mada sam puno versova napisao na taj način, pustiš mozak na pašu i onda odabereš dobre momente ako ih ima. Ima MC-a koji su sjajni freestyleri, i tu je u pitanju rad i posvećenost, i svakako izraženi glazbeni senzibilitetbez kojeg se ne bi moglo zajahati na beat, u tom smislu ima veze sablues ili jazz improvizacijama.

Vama je za rukom pošla i suradnja s gotovo mitskim Valentinom Boškovićem. Nikad točno nije rečeno komu je posvećena pjesma 'Adio, trafikonte' iako se pretpostavlja se da je riječ o Predragu Luciću. Možete li nam reći kako je uopće došlo do suradnje i kakva je ona bila s Josipom Radićem i Brankom Dragičevićem? Jeste li se otprije poznavali?

Branka znam već dugo, u njegovom bendu Kundyak Mezhie je svirao i basist TBF-a Ognjen Pavlović , tako da smo se družili i privatno. Radića sam upoznao kasnije, i od njega je došao poziv za suradnju na pjesmi 'Adio trafikonte' koja je posvećena prerano preminulom Predragu Luciću , čovjeku koji nas je kao jedan od Feralovaca na neki način odgojio i sačuvao naše mlade mozgove od poplave gluposti i ludila 90-ih, i kojega svi uključeni u projekt beskrajno i bezrezervno poštujemo.

Studirali ste filozofiju i sociologiju, što se može zaključiti i po vašim tekstovima. Osobe koje se odluče na taj studij "gutaju" knjige pa koje biste izdvojili kao nekakve najdraže?

Obožavam Dostojevskog , zatim Kafku , Houelbuecquea , Iljf i Petrova , Gogolja , Fantea , Ammanitia , Perišića , Oza , Pamuka , Rushdiea , klasika.

Rekli ste jednom kako ste igrali nogomet, ali bavili ste se i taekwondoom u kojem ste naglasak primarno stavljali duhovni, a ne tjelesni aspekt. Koliko ste se razvili kao osoba kroz upravo tu borilačku vještinu? Postoje li neki benefiti te vještine koja vam pomaže, ne nužno u svakodnevnom životu nego općenito?

Meni je taekwondo puno pomogao, ne samo u tjelesnom već i u duhovnom aspektu, naučio sam kontrolirati agresiju, a bio sam tih 90-ih poprilično agresivan, uglavnom samodestruktivan. Kroz tjelesnu disciplinu u kojoj morate tehnički pravilno ponavljati određene pokrete težeći savršenstvu razvijate disciplinu disanja i uma, i osjećaj zadovoljstva i uspjeha kad na kraju uspijete izvesti nešto što ste mislili da je za vas nemoguće. Također pomoglo mi je u nekim rubnim situacijama koje su mogle lako eskalirati u fizički obračun, kad ste u treningu i svjesni svog tijela onda lakše zadržavate staloženost što je ključno u takvim situacijama. Al prije svega tu je dobro druženje i ekipa.

Jedna ste od rijetkih poznatih osoba koja nema društvene mreže. Što je prevagnulo u toj odluci? Očito je riječ o nekim negativnim stranama društvenih mreža? Koje su one po vama?

Bio sam kratko aktivan na Facebooku prije nekih sedam, osam godina, al brzo sam se povukao, nakon par mjeseci valjda. Zapanjila me površnost i trivijalnost većine sadržaja na koje sam klikao i činjenica da ustvari gubim previše dragocjenog vremena na nebitne stvari. Imam svoj ritual surfanja i informiranja, i za mene je Facebook slijepa ulica. Al' WhatsAppmi je zakon.

Osim glazbe i obiteljskog života, kako provodite svoje slobodno vrijeme? Koji su vaši hobiji?

Ispalo je tako da mi je glazba i profesija i hobi, sve slobodno vrijeme provodim u studiju, osim svoje glazbe miksam i produciram i drugima, prošle godine je izašao album splitske rock grupe Šetači, koji sam miksao zajedno s Tomislavom Vukušićem , a za koji dan izlazi i album 'Išijas' splitskih pankera Špurijus koji sam miksao i producirao. Al stignem i prošetati po Marjanu, pročitati koju knjigu, pogledati film ili seriju.

Za kraj, klasično dalmatinsko pitanje: Kako žena, kako dica?

Živi, zdravi, veseli -hvala na pitanju.

(FOTO: Denis Kapetanovic/PIXSELL)