Ti me pitaš koga volim, evo da ti odgovorim, brzo čitaj prva slova, evo tebi odgovora...

Papir je upio i sačuvao sve što su male ručice generacijama vrijedno upisivale u dobro čuvane knjižice. Spisateljica Sanja Pilić donijela nam je dva spomenara-riznice, sjećanja svoje bake i tete.
"Zanimljivo je što je to unutra jedan zbilja lijep rukopis, krasopis i to su neka minula vremena", kaže spisateljica.

Baka je tada imala 16 godina i tu je, zahvaljujući spomenaru, vrijeme stalo.

"Tada su se pisale zapravo poučne rečenice unutra. Budi iskren, ali ne previše, ili tako u tom smislu. On nema puno ilustracija i zapravo je baka tada imala jedno 15, 16 godina i nije ga baš puno ispunila. Međutim, zgodno je što tada bio je jedan grafičar, koji je zapravo naš grafičar i slikar Milenko Đurić. On je tu njoj nešto nacrtao i rekao da je skromnost najveća vrlina djevojke", kaže Sanja.

Spomenar Sanjine tete već je nešto drukčiji.

"Kroz nekoliko godina se to upisivalo i on je pun različitih slika i crteža. Tako su zapravo nekoć spomenari izgledali", kaže Sanja.

"Meni je zapravo žao da tih spomenara više nema. Ustvari sad ste mi dali ideju da bi to trebalo sakupiti i imat neki mali arhiv spomenara", dodaje Sanja.

A mi smo krenuli promijeniti stvari. U dječji svijet pokušati vratiti šarenilo rukom ispisanih i iscrtanih misli.

Djeci smo zadali jedan jako zanimljiv zadatak. Donijeli smo im praznu bilježnicu, spomenar, i rekli da se u njega 'upišu'.

I što sad? Upitnici nad glavicama, jer u toj bilježnici nema nikakvih određenih zadataka. Mališani imaju milijun pitanja.

"Jel mi moramo napisat bilo što, pjesmu, tekst?", "Da se potpišemo?", "Da napišemo njihovo ime, dragi netko i da mu naslikamo neke stvari?", samo su neka od njihovih pitanja.

Zbunjenost četvrtaša nije čudna. Današnji spomenari već su unaprijed ispunjeni. Djeca samo moraju slijediti upute.

"Sad u ovo novo doba više se koriste mobiteli, elektronika, manje pisana riječ i crteži. Novo doba donosi svoje, djeca na drugi način komuniciraju, razmjenjuju informacije", kaže učiteljica Marija Mamić .

Vrijeme je da to promijenimo. Bojice u ruke, misli van određene granice i evo zabave. Dokaz da ako je nešto zanimljivo i poučno, nije važno u kojem je stoljeću osmišljeno.

A kada desetljećima kasnije ponovno otvorimo spomenare shvatimo da je to 'svašta nešto' zapravo sve ono što je zaista vrijedno-uspomene. I zato će ovi mališani obnoviti dobre stare navike.