Prsti koji znaju sve. Pred našim su očima od komada gline stvarali skulpturu konja, koje Sanja Fališevac toliko voli. Iako joj oči ne vide, njezinim jagodicama ništa ne može promaknuti.

"Najteže je raditi žive životinje jer životinja poput psa ne može biti na miru i uvijek nešto izvodi", rekla je gluhoslijepa kiparica Sanja Fališevac.

Police ateljea u centru Zagreba čuvaju samo mali dio stotina vizija pretvorenih u opipljive skulpture. Upitali smo je gdje nalazi inspiraciju.

"Inspiracija može doći odasvud, a najviše i najčešće iznutra. Iz misli i mašte. Ja najviše u životu volim tražiti. Volim istraživačke poslove. Volim izmišljati, ne volim raditi ono što rade drugi, kopirati", objasnila je Sanja.

Kad je kao dijete ubrzano ostajala bez vida i sluha, umjesto straha, prevladala je želja da bude još ustrajnija u tome što voli. Neka sjećanja svijeta u zvuku i boji još postoje, iako su blijeda.

"Najljepša sjećanja uglavnom su mi s putovanja, na moru. Volim more, ali ga sad drukčije doživljavam jer je prije bilo drukčije", kazala je.

Sanja je većinu toga ostvarila, iako joj, kao pravoj umjetnici, ostaje ono nešto neostvareno što je još više motivira.

"Postoji želja na kojoj radim, ali nisam je još ostvarila. Željela bih otići na izložbu izvan Hrvatske koja bi me više inspirirala", priznala je Sanja Fališevac.

Ali još treba do kraja pokoriti Hrvatsku, pa smo zajedno na trijenale hrvatskog kiparstva odnijeli najnovije radove. Vrijeme je da Hrvatska vidi kako inspirativnu umjetnicu ima.