Radijska voditeljica Tatjana Jurić slomljena je zbog gubitka kojeg je doživjela odlaskom njezine voljene Jack . Četrnaest godina Tatjana i njezina Jack dijelile su dobro i zlo, bila je njezina suputnica u svim lijepim, ali i teškim trenucima. A sada, kada joj je Jack otišla, Tatjana se nosi s nevjerojatnom tugom. Pretočila ju je i u riječi te se na Facebooku dirljivim tekstom i fotografijama oprostila od svoje voljene.

"Otišla je moja Jack. Znam da bi ovo što pišem, u moru tragedija kojima smo okruženi, nekima moglo zazvučati neumjesno, ali dozvolite mi moje tuge. Tuga je tuga. Otišla je moja Jack i ja pojma nemam kako podnijeti ovu prazninu. Ne znam hodati, a da se ne osvrćem gdje je. Ne znam biti, a da je ne tražim krajičkom oka i da je ne čujem negdje blizu. Od snimanja, terena, etera, montaža, studija, kava, sastanaka, ručkova, frizera, šminkanja, odmora, kupanja, spavanja, veselja, tuge, samoće i tišine... Jack je uvijek, ali uvijek kad bi bila dobrodošla i kad je željela, bila uz mene. A dobrodošla je bila uvijek i željela je sa mnom uvijek. Iz legla, ona je izabrala mene. Iako sam ja došla po njezinog brata, ona mi je iz legla prva prišla i ostalo je, kažu, povijest; životno prijateljstvo koje će me grijati zauvijek. Kažu, kad pas izabere tebe, to je posebna misija koju to biće ima, a ja sam to osjećala svaki, ali svaki dan. I da smo dobile još vremena zajedno, opet bi bilo premalo, a ne bih se usudila tražiti ni dana više, jer ta spona koju smo nas dvije imale, to je nešto što me smiruje kad me trbuh onako mučno zaboli dok je tražim gdje je, a nje oko mene više nema. Znate onaj film Njegova mračna građa kad svatko ima svoju animalnu dušu koja hoda s njima, uz njih, oko njih. Ako njoj naudiš, ni njima nije dobro. E, to je meni moja Jack bila", napisala je Jurić.

"Jack je jednostavno bila - moja duša. Način na koji me ta mala, dobra duša oblikovala u ovih 14 godina, podrška i utjeha koju mi je dala! Upoznala sam razne tuge i praznine, aliova, ljudi moji, ova je tuga... Ne pronalazim joj riječ i stalno mislim da sam joj trebala dati više, da sam je trebala zaštititi bolje! Baš zbog njihove nevinosti, zbog njihove nježnosti i dobrohotnosti... Zato toliko boli. I manite me se vi koji ćete sada o tome kako je to samo jedan pas, Jackie je bila i ostaje ravnopravan, pa i povlašteni član naše obitelji, spona s mojim roditeljskim domom, uspomena na mamu i sretne trenutke, uspomena na onu bezbrižnost koja pripada mladenaštvu. Ona zadnja spona. I konačno sam shvatila jednu stvar, upravo jednu o odrastanju i sazrijevanju: ne starimo mi s godinama, s pukim protokom vremena; mi starimo sa svakim odlaskom važnih nam ljudi i životinja, s njihovim odlascima koji nam kidaju dušu, a moja je duša od jučer popodne pokidana. To je ljubav koju ja imam u sebi, a imam je, danas sam u to itekako sigurna jer me upravo ona, to malo biće, naučila i podučila toj i takvoj ljubavi", dodala je Tatjana i rekla da ne želi što prije nabaviti novog ljubimca i preboljeti svu težinu i tugu koju osjeća.

"I za sve vas koji mi govore da bih brzo trebala nabaviti "novog", jer tako će mi biti lakše, brže ću preboljeti, niste shvatili. Ne želim preboljeti, ne želim da mi bude lakše, ne želim zatomiti ovu tugu i ne želim je se brzo riješiti. Želim je proživjeti da me sve boli, usaditi je duboko u sebe i pamtiti je cijeli život. Osjećati je stalno. Nema drugog načina. Drukčije ne znam, i tomu me moja Jack naučila. Odanosti. Najveća odlika koju ćete od psa naučiti. Naučila me da postoje ljudi koji ni ljudima odani nisu, a da postoje i oni - odani čak i životinjama. Ponosna sam što me moja Jack rano naučila kojima ja sama pripadam. I zato, bez ove tuge za mojom Jack, nema ni sve one sreće koju sam s Jackie imala. Ovakve nas tuge grade. Zbog ovakvih tuga postajemo bolji ljudi. Mekši. Životniji. Blaži. Moje me tuge ne čine nesretnom, da, ali danas sam pokidana. Otišla je moja Jack. A ja, na samu tu pomisao, ne mogu disati. Jer, onaj trenutak, onaj jedan trenutak koji ulovim pa osvijestim da mi moje Jack kraj mene više nema i da mi se vratiti neće, pa da zajedno stvaramo nove uspomene... Jer, što su nove uspomene u kojima nje više nema... E taj trenutak mi kida dušu i taj je trenutak podsjetnik na to da u životu jedino takvi i vrijede - vrijede samo oni trenuci zbog kojih ne možeš disati. Pa opet, kad pomislim na zadnji put kad sam je vidjela... draže mi je to da dalje ja moram bez Jackie, nego da je Jackie morala dalje bez mene. Radije bih da sam ja njoj tužna nego ona meni. Moja srećica. Hvala svima, a bilo vas je puno i znat ćete koji ste kad ovo pročitate, što ste ne samo ovih dana, već neko vrijeme skrbili i brinuli i o Jackie, a time i o meni. Hvala vam", zaključila je Tatjana.