Da je kantautor, pjevač i diplomirani glumac Darko Rundek oduvijek bio koju godinu ili desetljeće ispred svog vremena, znalo se još od njegovog stvaranja u bendu Haustor koji se smatra jednim od predvodnika zagrebačke novovalne scene. Od Haustora, preko samostalne karijere do Cargo Orkestra, Rundeka Cargo Trija te Rundeka & Ekipe, dokazao je da doista jest svojevrsni glazbeni vizionar, ali i pjesnik koji se nije nikada opterećivao vremenskim okvirima. Posljednje vrijeme digao je glas kada je u pitanju očuvanje okoliša, kao da je postao glasnik onih koji ne mogu govoriti ljudima razumljivim jezikom jer očito shvaća da smo na rubu ponora kao se naglo ne odlučimo osvijestiti i mariti o prirodi. Čak i da dođemo do jedne točke samouništenja prema kojem glatko idemo, priroda će se brzo obnoviti bez nas, no mi bez nje smo jedno veliko ništa te naš život nije moguć što često zaboravljamo da smo mi ovdje na Zemlji u služi Majke prirode. Baš kao što stara indijanska poslovica kaže, tek kada se posiječe posljednje stablo, upeca zadnja riba i zatruje posljednja rijeka, ljudi će shvatiti da ne mogu jesti novac. tada će nam biti prekasno i shvatit ćemo da odavno živimo vrlo komforno u jednom narušenom skladu, disbalansu do kojeg nikada nije ni trebalo doći. Srećom, postoje osobe koje se i danas brinu o tome te prenose znanje o očuvanju okoliša, baš poput glumca i glazbenika Rundeka.

Za RTL.hr se osvrnuo na program 'Glasno s tvrđave u produkciji RTL Musica na kojem će nastupati, svoje viđenje Woodstocka, ali i EP-ja 'Brisani Prostor' kojeg je snimio s Ekipom u svega nekoliko dana. Isto tako, dotaknuo se i nadolazećih koncerata, izložbe o novom valu, svog hita 'Ena', Milanovićevog citiranja njegove, ali i drugih novovalnih pjesama, vlastite glazbene metamorfoze te kada je osjetio potrebu umjetnosti s brigom o očuvanju planete. S druge strane, Darko Rundek je proživio rat, ali i brojne krize pa je pojasnio kako gleda na trenutni rat i inflaciju. Ovom prilikom otkrio je kada se po njemu izgubila čovjekova povezanost s Majkom prirodom, koja se uništava deforestacijom, trovanjem tla, emisiji stakleničkih plinova kao i nakupili plastične otpada veličine Teksasa koja pluta Pacifikom, a i mladima koji su važna poveznica u ovoj priči koja će, kako je do sada vrijeme pokazalo, postajati sve štetnija za naš okoliš. Nakon razgovora o "svjetskim problemima", vratili smo se na lokalne razine pa nam je 66-godišnji glazbenik otkrio kako izgleda njegov prosječan dan kada ste na Brač i vegetarijansku kuhinju njegove partnerice Sande, a po pitanju duhovnosti, otkrio je kako gleda na starost i na završnu točku života na ovoj planeti. Posljednje desetljeće, kada nije na Braču, njegovo utočište je na zagrebačkoj Trešnjevci, a otkrio je što ga tamo privlači, osim bicikliranja gdje često biciklira.

Nastupate u sklopu programa 'Glasno s tvrđave' u produkciji RTL Musica 18. kolovoza. Kad smo kod 18. kolovoza, zanimljivo je kako je to bio i zadnji dan Woodstocka, mislite li da će ovaj tip slobodne, nesputane glazbe ikad više dosegnuti ovakav vrhunac?

Kao što je bio Woodstock? Pa... zašto ne? Samo je pitanje te veličine te masovnosti i dovesti toliko bendova odjedanput i imati toliko bendova koji su značajni u tom trenutku. Nikad se ne zna.

Kako je nastao vaš 'Brisani Prostor'? Jeste li donijeli ideju pa se to razradilo ili je nastao kao nekakav jam session ?

Imao sam par ideja, ali kad i imam ideje, počnem od nekog otvorenog prostora – od ideje zvuka, koji su tu instrumenti, čime se želimo baviti, što nas zajedno uzbuđuje tako da je glavina albuma nastala iz jednog sessiona koji je trajao pet dana u jednoj kućici u voćnjacima iznad Črnomerca. Tu je bitnu ulogu odigrao Roko Crnić koji je inače autor i frontmen grupe Porto Morto, koji svira bass u Ekipi. To je zbog toga što za razliku od svih bendova u kojima sam uvijek ja pisao tekstove, on se pojavio s dosta gotovih tekstova ili nekih ideja, kitica, tako da je u tom vrlo inspiriranom sessionu od pet dana nastao cijeli album tako da smo dio tih snimki od tamo iskoristili za drugi od dva EP-ja koji se zove 'Od', koji smo još malo doradili. To sam uglavnom radio ja doma, a prvi dio koji se zove 'Do', tu smo pjesme koje smo tada nekako načeli, doradili i snimili u studiju ozbiljno.

Znači na tom prvom EP-ju moglo bi se reći da su bile neke pjesme koje su, recimo, iz prvog puta snimljene.

Na drugom. Prvi se zove 'Do', a drugi se zove 'Od' – u tome je kao fora jer se brisani prostor nalazi između do i od, između kraja i početka, odnosno kraja jedne, a početka druge priče.

Ako se ne varam, izdali ste ga početkom prosinca 2020. godine. Imate li već kakve nove pjesme u povojima s Ekipom ili još niste dovoljno svirali pjesme s 'Brisanog prostora'?

Uglavnom smo u izvedbenom modeu gdje nismo radili na novim materijalima. To ćemo raditi na jesen kad se malo istutnji ova ljetna sezona.

Gdje vas publika još ima prilike čuti ovo ljeto s Ekipom?

Imamo sad jednu pauzu od mjesec i pol jer smo puno svirali krajem proljeća i u šestom mjesecu tako da nas sad čeka taj Šibenik 18., što se Hrvatske tiče, a onda imamo jednu seriju koncerata u Srbiji – dva velika koncerta u Beogradu. Mislim da smo 1. 9. u Rijeci i na kraju ćemo krajem devetog mjeseca napraviti dva koncerta u Zagrebu. Ne znam hoće li biti gotovo ovo dvorište Likovne akademije gdje smo promovirali 'Brisani prostor' prošle godine. To nam je bilo super i bilo je jako lijepo. Ako bude moguće, i tamo ćemo napraviti dva koncerta.

Zbog atmosfere? Možda ozvučenja?

Nekako ima neku prirodnu mjeru, ima nešto kao da bend i svira u parku za prijatelje pa to samo malo naraste. Nema potrebe za bukom, ne treba puno struje da se to ozvuči. Volio bih da naši nastupi idu prema tome da bude što je moguće više akustični, da poštuju energiju i prirodu.

Trenutačno se u MSU održava izložba posvećena Novom valu, a kao predstavnik Novog vala nastupa glazbenik Grše. Znate li uopće tko je on? Što mislite o njemu? Tko bi po vama bio novi predstavnik Novog vala?

Da. Ne znam, nisam niti bio tamo niti vidio izložbu, odnosno nisam prisustvovao tom događaju. Ako taj reper ima nešto značajno, vrlo autentično, poetski zrelo, stilski orijentirano, onda ima veze s novim valom tako da ne mora novi val ilustrirati nešto što oponaša muziku iz tog vremena. Ako nije tako, onda ne znam zašto je tamo bio.

Kad smo kod Novog vala, 'Ena', pjesma koju znaju i oni koji vas ne slušaju. Kakve su vaše emocije prema toj pjesmi danas? Koliko vam je značila i što vam je predstavljala onda kad ste je stvarali, a kakav je vaš osjećaj prema toj pjesmi danas?

To je pjesma koju mi je danas malo čudno svirati jer to je pjesma o jednom tipu frajera, jednom tipu ženske. U toj priči nema ništa baš jako veličanstveno, ali ima nešto životno tako da ta jedna vrsta odnosa o kojoj ta pjesma pjeva je dosta mladenačka i kad ju gledam, s jednim ipak odmakom, onda pjevam o nečem što sam doživio, čega se sjećam, što će mladi u publici direktno prepoznati. Mislim da pjesma ima neku ljepotu da pjeva o nečem što samo po sebi nije naročito lijepo. Mislim lijepo... malo je tužno jer je pjesma o nekoj ljubavi koja se nikad nije ostvarila.

Spomenuli ste da ta pjesma ne govori ni o čem veličanstveno, pa kad smo kod veličina, predsjednik Milanović nedavno vas je citirao tijekom svog obraćanja javnosti rekavši 'Izađi i bori se..'. Kako to komentirate?

Ta ideja je stara. Sjećam se da je došao... mislim da se zvao Marović . Isto je bio iz SDP-a, mislim da je bio direktor Studentskog centra. Sjećam se neke situacije, to je bilo mislim prije dobrih 20 godina, ako ne i više s tom istom idejom da bih ja taj stih nekako dao u kampanju. Ja sam rekao da ne bih, ali ako kaže "Izađi, izbori se", ja nisam patentirao taj stih, to nije "Izađi i bori se", tako da ja formalno nemam nekih prava da se ja tu pravno srdim, ali sigurno je da ta pjesma nema veze s politikom.

Glazba koju stvarate u zadnja dva desetljeća polako se odmaknula od one glazbe koju ste stvarali s Haustorom. Najbolji primjer za to je možda 'Plavi avion', čiji bi emotivni dojam mogli i opisati 'plavom bojom'. Je li se ta glazbena metamorfoza dogodila pod utjecajem osobnog rasta i sazrijevanja te osobnih iskustava ili je skup internih dojmova, ali i utjecaja ljudi i vremena?

U samom začetku Haustora u kojem sam sudjelovao uvijek je postojala potreba da se razlikujemo i da se razvijamo tako da od tada pa nadalje nikada nisam promijenio taj stav. Pokušavao sam i ne samo zbog publike koja, ako mjerim po sebi, ne želi čuti remakeove uspješnica na malo drugačiji način, ne bi li se nešto održalo živim. I glazba i taj neki kantautorski poziv. Uvijek je bilo dovoljno izazovnih područja koje je trebalo istražiti da se ne bih vraćao u nešto što sam već nekako prošao i evo – ta se avantura nekako stalno nastavlja i nadam se da svaki novi album donese neko novo moje istraživanje koje uključuje i interes drugih da to zajedno sa mnom istraže.

U kojoj ste fazi stvaralaštva točno osjetili potrebu da povežete vlastitu umjetnost s brigom o očuvanju planete te svih njezinih elemenata?

To je nekako došlo postepeno. Da sam ranije bio svjestan u kojoj mjeri ta muzička industrija je dio ovog općeg civilizacijskog trenda prema komociji, trošenju, beskrupuloznom iscrpljivanju svega što nije ljudsko, možda bi to sve drugačije izgledalo, ali kako je to sve više izlazilo na vidjelo, ja u tome i dalje sudjelujem pokušavajući se učiniti najmanjim ugljičnim otiskom. Osobno pokušavam ne jesti meso niti mliječne proizvode, što je manje moguće sudjelovati u toj devastaciji. Kad kažemo planete, onda mislimo na jedan organizam kojeg smo dio i zapravo bi nekako najprirodnije i najlogičnije bilo pitati da li vršimo svoju funkciju na planeti, a da li ćemo je iscrpiti.

Nismo mi tu gazde, tu smo da sudjelujemo u jednoj cjelini koja nas nadilazi i koju bi trebali duboko poštovati jer smo po njoj živi. Sad nešto od tih osjećaja i spoznaja pokušavam barem onda prenijeti za vrijeme koncerata i u intervjuima kao što je ovaj pa možda pomalo i oni koji nisu bili ili koji su slutili, postanu malo svjesniji toga i pogledaju kako s jedne strane u svom svakodnevnom životu mogu biti što manje brutalni prema svim bićima s kojima dijelimo ovu planetu pa i s ljudima i da nekako probamo u trenutku kada je kolaps počeo i koji će se odviti na jako teške načine, u kojem će morati po fizičkim zakonima, milijuni čak milijarde ljudi, da probamo nekako u to što svjesnije ući i probati si nekako uzajamno pomagati u tome da napravimo lokalne zajednice koje mogu, s jedne strane regenerirati ono što je uništeno, a s druge strane probati opstati u puno manje tehnološkim okolnostima.

Koja je umjetnikova uloga u vremenu poput ovog u kojem živimo? Navodno smo vrlo blizu rata koji bi se lako mogao preliti na ostatak Europe, a sve to je ''začinjeno'' globalnom ekonomskom krizom. Proživjeli ste rat, ali i brojne krize u svom životu i karijeri pa me zanima razlikuju li se ove današnje puno od tih prijašnjih ili je to u suštini ista špranca s promijenjenim ulogama?

Oni su dio tog istog kontinuiteta, ali ova što se sad događa je puno sudbonosnija nego što su bile one prije. Osnovno pitanje je hoće li se ljudi na planeti moći udružiti oko opstanka vlastite vrste i oko opstanka opće nekog koliko toliko harmoničnog životnog okoliša, životne situacije ili će se taj kolaps pretvoriti u svjetski rat ili epidemiju koja će biti puno gora od ove što je bila. To može poprimiti razne forme koje možemo pretpostaviti, uključujući i klimatske promjene koje sa sobom donose glad. Kao bit će nam vruće. Neće samo nama biti vruće, bit će vruće i žitu i krumpirima. Neće roditi, nećemo imati što jesti čovječe tako da kako sad izgleda, šanse da se ljudi globalno udruže i probaju napraviti stvari koje ih jedino mogu spasiti su izgleda male, ali tko zna – možda je sad cijeli ovaj hype oko rata u Ukrajini, koji tjera Europu da smanji svoju upotrebu energenata, možda je to jedan od zaobilaznih načina da počnemo učiti kako živjeti s manjim utroškom energije, s manjom potrošnjom...

Imamo manju potrošnju nafte pa s njom imamo i manje transporta. Kada ima manje transporta, lokalne stvari postaju puno bitnije umjesto onih koje dolaze tko zna otkud tako da možda sad nekim odbijancem" možda taj rat natjera da se, barem u Europi napravi prvi korak prema energetskoj samostalnosti i smanjenju potrošnje. Možda jedino što nas može spasiti je 'degrowth' odnosno odrast jer beskonačni rast, svakom djetetu je jasno da nije moguć, prema tome kako smanjivati je najpametniji mogući način.

Gdje i/ili kada se po vama izgubila čovjekova povezanost s Majkom prirodom? Kako sadašnju destrukciju planetu zaustaviti preokrenuti u suprotnom smjeru jer puko obrazovanje očito nije dovoljno bez direktnog djelovanja što možemo vidjeti iz prakse.

Mislim da bi to obrazovanje trebalo osmisliti. Samo da se djecu informira o brojkama ne znači puno, ali ako djeca provedu svake godine mjesec dana na selu ili ako se praktično nauče stvarima koje ih dovode u konkretnu vezu sa zemljom, životinjama, vodom, zrakom, onda bi to bilo drugačije. Postoje modeli školovanja kao što su Waldorfska škola ili Montessori. Postoje i drugi obrazovni sistemi koji puno više na tome rade, a i ovaj naš, kao mainstream obrazovni sistem bi mogao puno napraviti i to bi puno promijenilo, s tim da, naravno, sad više nemamo vremena jer se stvar počela kotrljati i nemamo vremena da današnji osnovnoškolci nekako promijene svoj život za 15 godina jer tko zna što će biti za tih 15 godina, ali zasad je možda malo kasno o tome govoriti, ali sigurno je to što djecu se u školi uči, bitno povezano kako žive njihovi roditelji te činjenicom koja je orijentacija cijelog društva. Orijentacija je još na potrošnji i na rastu i to je već sad potpuno samoubilački put.

Da, samo što se naši političari hvale rastom proizvodnje...

Pa da, zbog toga što ih ti i ja ne bi uopće izabrali, a ljudi bi stalno htjeli više, kao djeca. S obzirom na tu djetinjastost na kojoj je bazirana sva industrija i to izmišljanje stalno nekih novih proizvoda i potreba. I što se tiče stvari i usluga, stvari koje bi ljudi radili prirodno, iz solidarnosti, vrlo ljudske, sad se naplaćuju. Puno stvari koje su dio zajedničkog života su postali ekonomska aktivnost, to su usluge". Na selu živi i proizvodi hranu, ne znam, 1,5 posto ljudi, a uslugama se bavi 70 posto ljudi. Sve je naopačke. Sve te usluge, to su one usluge koje bi ljudi radili bez da im to netko plaća. Kad je sve to tako naglavačke, ono što nas jedino može spasiti, to je da ponovno pošumljavamo što više jer u odnosu na globalno zatopljenje i povećanje CO2, jedino šuma to može probaviti, što se plinova tiče, a s druge strane da ti hlada da, da se barem nešto u tim vrućinama može uzgojiti. Zapravo odgovori o tome kako se izvući su tu, ali ih treba netko htjeti primijeniti.

Kako komentirate podatak da su svjetski lideri na klimatskom summitu COP26 obećali da će zaustaviti deforestaciju Amazone do 2030. godine? Osam godina nije malo po pitanju masovnog krčenja šuma i bespovratnog uništavanja flore i faune?

Svi mi smo izgubili kontakt s realnošću čim smo počeli jesti meso triput dnevno. Mislim prije se meso jelo jedanput tjedno i onda ne bi bilo potrebe da pričamo o veganstvu ili vegetarijanstvu. To bi onda bilo meso tih životinja koje su ti ljudi hranili, uzgojili iako je i to ubijanje tih životinja meni kao klincu bilo strašno. Ima u tome nekog tradicionalnog života koji održava balans tako da u deforestaciji sudjeluje svatko tko će pojesti za doručak salamu, za ručak šniclu misleći da je njemu to fino pa kao: Nema veze". Deforestacija je primarno vezana uz uzgoj hrane za životinje koje ljudi masovno jedu.

To je neki ideal prema kojem idu zemlje koje su puno siromašnije jer bi svi htjeli to i onda naravno za sebe i za ove kompanije po Južnoj Americi koje imaju kvadratni kilometar soje kojima će hraniti krave koje će usput još "našopati" antibioticima zbog kojih, tih antibiotika za krave, bakterije koje nas napadaju postaju rezistentne i sad ćemo se uskoro naći u situaciji da ćemo obolijevati i umirati od bolesti koje bi inače mogli riješiti antibioticima koji su postali otporni, čiji su uzroci postali otporni isto zbog te industrijske proizvodnje mesa. S jedne strane, pitanje kako utjecati na politiku i one koji odlučuju, a s druge strane kako svatko osobno može pomoći da se to ne događa, a to je bitnim smanjenjem jedenja mesa.

Kada pričamo o tome, to doista djeluje kao poprilično "crn scenarij" pa kako današnja mladež može uopće biti optimistična kada je riječ o budućnosti i nekakvom planiranju pored emisije stakleničkih plinova, nakupini plastičnog otpada veličine Teksasa koja pluta Pacifikom, otapanjem ledenih kapa, trovanjem tla raznim pesticidima te izumiranjem biljnih i životinjskih vrsta?

Optimizam proizlazi iz toga da vjeruješ da možeš nešto učiniti. Srećem ljude koji završavaju srednje škole i kreću na studije – svi bi išli na marketing, svi bi se nešto bavili trgovinom, biznisom... Čime ćeš trgovati? Što ćeš jesti? Ne možeš jesti pare tako da mjesta za optimizam ima tamo gdje postoji razumijevanje situacije i odlučnost da se nešto napravi. Jedino što se može napraviti je to da se ljudi udružuju oko toga da vide te probleme, da o njima promisle i vide što oni konkretno mogu učiniti da ih riješe barem na individualnom planu i da utječu na globalni razvoj stvari. Taj utjecaj, bojim se, ne može biti velik, ali može, svi ti prosvjedi daju neke rezultate. Ima puno načina da se čovjek angažira, ali kada zabije glavu u pijesak i ponavlja živote svojih roditelja, to neće ići, a onda i nema optimizma. To onda ima veze s depresijom, odlazak u kompjuterske igre, drogu, kocku, metaverse... Mislim, sve izgleda kao lakše i jednostavnije umjesto da se čovjek primi posla. Halo.

Da, svi bi nešto mijenjali, ali nitko neće zavrnuti rukave.

Nema većeg gušta nego kad se dobro umoriš jer se treba od nečeg odmoriti. Nema većeg gušta nego kad napraviš nešto svojim rukama – to je konkretan život. Dostojanstvo, snaga i sreća – zašto to ljudi izbjegavaju, nije mi jasno.

Kada smo kod rada, kako izgleda vas prosječan dan kada ste na Braču? Koliko vas je otočki život promijenio kao rođenog Zagrepčana?

Kad sam na Braču, ne uđem lako u neki... tamo ljudi ustaju u četiri, pa rade nešto do osam ili devet pa onda spavaju cijeli dan pa kad je večera, opet nešto rade. Meni to baš ne uspijeva. Ja imam malo ovaj gradski ritam pa dulje spavam, ali nemamo ni mi toliko zemlje da bi se morali toliko jako angažirati tako da kada se nešto radi u vrtu ili masliniku bude dnevno možda tri, četiri sata fizičkog rada, a ostalo vrijeme trebaš nešto pojesti, a navečer – imam svoj kućni studio pa snimam, sviram tako da to je neki, što se mene tiče, penzionerski gledano, dobar balans između konkretnog rada i nekog umjetničkog rada.

Prešli ste na vegetarijanstvo, a rekli ste kako vam je u tome uvelike pomogla životna partnerica Sanda. Kako je takva vrsta odricanja utjecala na vas u početku? Dogodi li vam se da vas privuku mirisi hrane koju više ne konzumirate?

Moram reći da bi mi to bez Sande bilo puno teže, ne na nivou što ćemo jesti danas nego uopće orijentacije i podrške tak oda sve ovo što ste mene pitali, to bi vam Sanda mogla puno bolje reći od mene. Kad sam s njom, kad ona kuha, to onda svaki ručak ima barem pet elemenata i boja pa je svaki ručak ponovo gozba bez mesa. Kad prolazim negdje i dimi se roštilj, mislim, moje tijelo se sjeća toga i čak mi se nekad dogodi da kušam nešto kod nekog, da pojedem. To se meni ne gadi, ali to je jedna vrsta odricanja od jednog trenutačnog gušta koji ima toliko smisla da mi je to lako.

O problemu onečišćenja planeta plastikom govori se već desetljećima, no uporno svjedočimo tome kako je sve više proizvoda zapakirano u plastiku, a donedavno to nisu bili. Tome treba dodati podatak da je negdje oko 70 do 80 posto plastike uopće ne može reciklirati. S druge strane, sve se više u mainstream medijima govori i o benefitima konoplje od koje bi se, između ostalog mogla proizvoditi biorazgradiva plastika. Kako gledate na to? Jesu li tu stvari postavljene krivo u samim počecima ili?

Kao prvo, čini mi se potpuno krivo da se razmišlja o tome kako zamijeniti suvišnu ambalažu od plastike, novom suvišnom ambalažom od konoplje. Mislim to je na masu tema – recimo, kako energiju koja nastaje sagorijevanjem, kako zamijeniti nečim do čega neće doći sagorijevanjem te s tim da će još biti obnovljiva. To je potpuno krivo. To umatanje nije potrebno prema tome ne treba ga zamijeniti konopljom. Jednostavno ne treba umatati ono što ne treba umotati, a ono što treba umotati - donesi si od doma ako baš želiš umotati pa umotaj. S druge strane, problem je u tome koliko ja znam, većina te plastike su nusprodukti rafinirane nafte tako da ako ne bi umatali sve što nam ne treba umotati, onda bi to svejedno ostao otpad koji bi svejedno bio bačen. Svejedno ne bi bio razgrađen jer nije razgradiv tako da je jedino rješenje puno manja proizvodnja nafte. Ako se ona bude manje koristila za transporte i proizvodnju energije, bit će i manje plastike za koju će se trebati misliti kako ju zbrinuti. Isto je s recikliranjem otpada. Već ljudi sumnjaju, ne znam kako to realno kod nas, ali valjda u nekim drugim mjestima ipak funkcionira to odvajanje otpada, naravno da je to bolje nego da sve ide na hrpu i isparava metan i što sve ne te da je nerazgradivo, ali puno bi bolje bilo da toga nema tako da treba postaviti temeljno pitanje, a ne kako zamijeniti jedan besmisleni sistem nečim što će biti manje zagađujuće.

Kao osviještenu osobu koja vodi računa o sebi i drugima, kako gledate na starost i na završnu točku života na ovoj planeti - smrt? Vjerujete li u reinkarnaciju, ili pak kao Indijanci smatrate da je smrt samo promjena svjetova? Možda nešto treće?

Od svega što sam o tome čitao ili doznavao, tibetanska knjiga mrtvih mi se činila najsuvislija. To i nije pitanje neke individualnosti koja se nastavlja kada se kaže da se nastavlja karma dok se u nekom trenutku ne raščini. To nije pitanje našim osobnih sjećanja ili doživljaja nego više sudjelovanje u lancu uzroka i posljedica u kojem smo imali neku ulogu. Moj osjećaj je da se nakon nekog čišćenja, nešto što je tu, neka sveta životna energija opet vraća u neko svoje jedinstvo i opet se izdvaja u neke nove osobe.

Ako se ne varam, pročitao sam da posljednje desetljeće živite na Remizi, često biciklirate, a na Trešnjevci imate i jednu obveznu stanicu - kafić Karibu Kaawu koji je odnedavno zatvoren. Tom prilikom ste rekli kako je vaš kvart u Parizu isto imao nešto trešnjevačko u sebi. Što vas točno privlači u tom poznatom zagrebačkom kvartu? Znam da zbijene nove zgrade sa zelenilom u tragovima sigurno ne.

Onih koji su bile tamo prije 50 godina valjda više uopće nema. Možda ima neka koja je tu, koja je najuporniji Mohikanac u srcu. Mislim da ima jedna dolje na Srednjacima, oko nje su sve neki neboderi, ali ona se drži. Vjerojatno je ta Trešnjevka koja je u nekom mom doživljaju se više ne lijepi na sliku koja je sad tu, a svejedno imaginarno još uvijek živi. Ima tu nekog susjedstva kojeg ima i u drugim kvartovima, pretpostavljam. Mislim, moja sreća je što živim uz potok pa nekako nisam na udaru buke, previše ispušnih plinova ili te zgomljenosti koja je sad na Trešnjevci jako narasla tako da taj potok Črnomerec koji je zadnje vrijeme suh, zvali smo Hrvatske vode, ovo ono, oni su nešto poslali. Sad ja opet moram zvati da vidim što je. Negdje ponire i jednostavno nestane pa se ponovno pojavi. Kad se pojavi, tamo bude masa žaba koja tamo pokrekeću, a kad nestane voda -gdje su sad te žabe i što je s njima. To je surovo. Ne znam točno kako ide ta priča, ali Trešnjevka kao pojam je pojam nekog kvarta koji je radnički. Koji je čak skoro proleterski, u kojem postoji neko dobro susjedstvo i zajedništvo koje sam prepoznao i u tom kvartu, jednom predgrađu Pariza u kojem sam živio dugo.