U deset minuta, tvrdi američko istraživanje, izustimo dvije do tri bezazlene laži.

"Nekad lažemo zbog toga da ne bismo povrijedili osobu, to su takozvane plemenite laži, nekad zbog toga što nam je neugodno zbog nečeg što smo napravili, ne možemo se s tim saživjeti. Nekad da bi si spasili život, ali postoje i patološki lažljivci", objasnila je stručnjakinja za komunikaciju Mirela Španjol Marković .

Neće nam narasti nos kao Pinokiju, ali tijelo će nas, navodno, cinkati.Navodno ćemo mijenjati položaj glave i promijeniti tempo disanja. A dok će se neki uzvrpoljiti i micati noge, drugi će stajati mirno.

To su sve nesigurni signali, na osnovu kojih se, kaže Mirela Španjol Marković, ne može sa stopostotnom sigurnosti reći laže li netko ili ne.

Lažljivci će često ruku držati na usnama, vratu, prsima ili trbuhu ili ponavljati riječi. No, stručnjaci kažu - i to je laž. Govor tijela ne odaje lažljivca tako lako.

"Pogotovo ako osobu ne poznajete. Još je nekako moguće ako duže vremena poznajete tu osobu", kaže Španjol Marković.

No, niti to nije sigurno.

"Imate primjere psihijatara koji godinama rade s pacijentima i na kraju ne mogu utvrditi da ih je godinama lagao oko nekakve stvari", zaključila je Španjol Marković.