Roboti koje su stvorili braća iz Bjelovaraprizivaju svoje kupce. Upravo to je, kažunjihovi tvorci, jedan od glavnih razloga zbog kojih se odlučio na njihovu proizvodnju.

Samo da svoje modele još malo doradi kako bi im osmijeh bio ljepši i sjajniji. Prije ljudi nisu ni znali da je uz cestu neki obrt, ali sad svi znaju da se sekundarne sirovine otkupljuju kod transformera u Žabjaku.

"Nisam očekivao toliku pozornost, ali ispostavilo se da je ovo pun pogodak što se tiče reklame", rekao je Matija Kozić.

Naravno da je za nešto ovako potrebno dvoje. Matija je idejni začetnik njihova hobija, ali Marko je taj koji nije ovdje samo pomoćna snaga. I njegove su ideje i težak fizički rad utkani u mnoge od ovih transformera. No, prvom kojega su ikada napravili izgubio se svaki trag. Možda je sam pobjegao s ljetovanja na Krku.

"Neko je preko noći došao, utrpao ga i odvezo", kaže Marko.

"Vjerojatno su ga strpali u bunker i sad čuči u podrumu nekog tajkuna i čeka da postigne veliku cijenu da bi na kraju završiona tržištu", kaže Matija.

Nekome njihovo dvorište može izgledati poput smetlišta. Ali vrijedna braća u tom istom dvorištu vide zlatni rudnik. Treba imati dobro oko da među silnim metalnim dijelovima spaziš oči, ruke, noge, uši i sve drugo što roboti trebaju imati. Tek kad smo brata malo odvukli na stranu, Marko je priznao kako i između njih znaju frcati kreativne iskre.

"On ima svoje ideje, a ja imam svoje vizije gdje bi se moglo nešto drugo staviti.
Onda se radije ostavimo toga pa riješimo drugi dan hladnije glave", kaže Matija.

Nisu prvi koji su odlučili raditi ovakve Transformere i tu i tamo čuju komentare kako su nekome ukrali ideju.

"Pročito sam nedavno je da Pablo Picasso radio od otpadnih dijelova kozu, bikovu glavu i raznorazne skulpture skulpture još prije dvadesetog stoljeća. Ne razumijem se u kulturu, ali tada je Picasso navodno živio."

Grdosije imaju i po tristo kilograma, pa za transport trebaju skupiti šestero kršnih ljudi ili jedan viličar. Pas koji čuva dvorište našao je svoje novo mjesto s kojeg može bolje motriti na posjed. Ali ni on ni njegovi metalni prijatelji još nisu bili u matičnom uredu.

"Nisam im davao imena jer možda će jedan dan oni morati otići odavde, pa ćemo plakati za njima, a lakše je ako nemaju imena", kaže Matija.

Uskoro će njegovi roboti malo na put po svijetu. I najdalje putovanje uvijek kreće prvim korakom, pa neće predaleko - samo do nekoliko kilometara udaljenog Bjelovara. Vrijeme je da napuste svoje roditelje i krenu u život. Šapnuli su mi kako traže robotičara koji će im udahnuti dušu, a onda... samo nebo je granica.