Spletom okolnosti, iste večeri kada se Bajaga sa svojim vjernim Instruktorima vratio u Zagreb, na mjesto gdje je prije četvrt desetljećasve počelo, desetak tramvajskih stanica dalje nastupao je Miroslav Škoro.Samim time,glazbenicima iz Beograda dopala jenezahvalna uloga branitelja časti urbanog Zagreba. Sa zadovoljstvom možemo istaknuti, bitkusu dobili s lakoćom!

U dupkom ispunjenoj Ciboni tiskali su se klinci mlađi od većine Bajaginih pjesama, ali i nekadašnja gradska ekipa koja je Jugoslaviju uvijek činila bližom Engleskoj nego Sovjetskom Savezu. Našlo se i onihkoji su bili na mitskom koncertu u Kulušiću1984. godine (ili barem dovoljno starih da mogu lagati da su bili), a sve njih povezivala je činjenica da su svaku stvar od početka do kraja u glas pjevali s ultimativnim miljenikom tinejdžerica osamdesetih.

Utri sata svirke Instruktori su izveli sve najvažnije trenutke svoje impresivne diskografije dovoljno žestoko da, usprkos pokojem lakonotnom zastranjenju, nitko neće moći posumnjati u njihov rokerskikredibilitet.Žika Milenković se ponovno potvrdio kao izniman šoumen i "rezervni frontmen" benda,a odabir gostiju također se pokazao punim pogotkom.

Davor Rodik dodaoje "Godinamakoje prolaze"dašak countryja,bivši im kompanjonDejan Cukić malo visokih oktava, a donekle nepotreban nastup Aleksandre Kovač izvukle su njene izuzetne vokalne mogućnosti.

Za kraj ćemo seposlužiti stihovima Instruktorai zaključiti kako "Ruski voz" i dalje udara kao votka iz svog refrena iako su dani gasterbajterskih pohoda na SSSR daleko iza nas,"Tamara" je inakon svih tih godina"lepša od Neve i raskošnija od Jermitaža", a Bajagi i brojnim štovateljima njegove glazbe još uvijek je "samo ljubav potrebna".