Spletom okolnosti, iste večeri kada se Bajaga sa svojim vjernim Instruktorima vratio u Zagreb, na mjesto gdje je prije četvrt desetljeća sve počelo, desetak tramvajskih stanica dalje nastupao je Miroslav Škoro. Samim time, glazbenicima iz Beograda dopala je nezahvalna uloga branitelja časti urbanog Zagreba. Sa zadovoljstvom možemo istaknuti, bitku su dobili s lakoćom!

U dupkom ispunjenoj Ciboni tiskali su se klinci mlađi od većine Bajaginih pjesama, ali i nekadašnja gradska ekipa koja je Jugoslaviju uvijek činila bližom Engleskoj nego Sovjetskom Savezu. Našlo se i onih koji su bili na mitskom koncertu u Kulušiću 1984. godine (ili barem dovoljno starih da mogu lagati da su bili), a sve njih povezivala je činjenica da su svaku stvar od početka do kraja u glas pjevali s ultimativnim miljenikom tinejdžerica osamdesetih.

U tri sata svirke Instruktori su izveli sve najvažnije trenutke svoje impresivne diskografije dovoljno žestoko da, usprkos pokojem lakonotnom zastranjenju, nitko neće moći posumnjati u njihov rokerski kredibilitet. Žika Milenković se ponovno potvrdio kao izniman šoumen i "rezervni frontmen" benda, a odabir gostiju također se pokazao punim pogotkom.

Davor Rodik dodao je "Godinama koje prolaze" dašak countryja, bivši im kompanjon Dejan Cukić malo visokih oktava, a donekle nepotreban nastup Aleksandre Kovač izvukle su njene izuzetne vokalne mogućnosti.

Za kraj ćemo se poslužiti stihovima Instruktora i zaključiti kako "Ruski voz" i dalje udara kao votka iz svog refrena iako su dani gasterbajterskih pohoda na SSSR daleko iza nas, "Tamara" je i nakon svih tih godina "lepša od Neve i raskošnija od Jermitaža", a Bajagi i brojnim štovateljima njegove glazbe još uvijek je "samo ljubav potrebna".