Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču
ZA RTL.HR

Životni intervju legendarnog Ćire: 'Ma kakav Travnik, nemoguće je da u ovom stanju putujem. Sretan sam da sam još na nogama'

Od Travnika preko Švicarske do Hrvatske, Irana, Kine...Gotovo da nema poznatijeg nogometnog trenera u Hrvatskoj. Vole ga sve generacije, a on i u trećoj dobi i unatoč činjenici da se bori s zloćudnom bolesti, i dalje ima zavidan životni entuzijazam

Image
Foto: Screenshot
Antonija Šipušić/ 8.4.2022. u 8:00
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Miroslav Ćiro Blažević (88) prije nekoliko tjedana javio nam se na poziv, baš kao što to uvijek učini. Sjetnim glasom rekao je kako je uvijek za kavu, ali da malo pričekamo jer se trenutačno ne osjeća dobro. „Zovite za dva tjedna“, rekao je i tako je i bilo. Ubrzo nakon toga sjeli smo u njegov omiljeni kafić u centru Zagreba i pročešljali sve važnije trenutke njegove karijere. Pričao je polako, jedva čujnim glasom, ali kada smo došli na temu sportskih uspjeha, roletna se odmah podignula i Ćiro je dobio onaj žar na koju smo naviknuli. Znamo svi kako je rođen u Travniku, a nekim je medijima prije koji tjedan najavljivao da će se u svoj rodni grad vrlo brzo vratiti.

"I onda, kada idete za Travnik?". To pitanje ga je pomalo naljutilo. "Gdje ću ići u Travnik u ovakvom stanju?! Vi novinari često napišete nešto što nema veze. Ovo je izravno i ovo je mjerodavno. Ne mogu ići u Travnik, ako je Bog htio da se oporavim i da to prestane otišao bih vrlo rado jer je u pitanju jedna vrlo draga osoba koja me pita da s njim snimim film o svome djetinjstvu, ali nemoguće je. Vezan sam uz toalet svakih 20 minuta", rekao je Ćiro uzrujano i potom otpio gutljaj kave te u mirnom tonu nastavio s razgovorom. Poroka se nije ostavio, a tu mislimo i na cigarete, no i dalje je, srećom, entuzijastičan da će rak, koji mu je prvotno dijagnosticiran prije 17 godina, pobijediti u skorašnje vrijeme. U ponedjeljak stižu novi nalazi i tad će znati detalje svojeg zdravstvenog stanja. 

POGLEDAJTE VIDEO:

BRINE SE SAM O SEBI

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

"Ma kakva prostata, rak se prošetao do kosti tako da sam u jednoj vrlo teškoj situaciji, ali ću vam se pohvaliti kako me sve najveće klinike zovu da bi me tretirali, a ja odgovorno tvrdim da su najbolji liječnici na svijetu ovdje kod nas“, rekao je Ćiro.

"A tko se brine o vama, tko vam pomaže?", pitala sam ga. 

Upravo se čita

"Tako sam sretan što ću vam iskreno odgovoriti. Sam se brinem o sebi, sam sve radim. Sretan sam da još mogu i da sam na nogama, ali sam sam kao ćuk. Supruga nije u dobrom stanju, pala je i slomila kuk. Ali nikada se ona o meni nije brinula, uvijek sam se ja brinuo o njoj, ali imam svoga sina, kada mi stvarno nešto zapne da ne mogu. On je tu", dodao je. U svome zagrebačkom domu, kaže, napravio si je i kapelicu pa se tu svakodnevno moli. Unuke viđa rijetko, a i sam prizna kako nikada nije bio klasičan djed. "Tijekom svoje karijere sam gledao kako ću im osigurati sve da ne prolaze kalvariju kakvu sam ja prošao. To je bila moja prva okupacija i hvala Bogu, mislim da je to bilo najvažnije", rekao je. Što se tiče profesionalnog sporta, kaže kako tu ne žali baš nizačim, a privatnih se situacije ipak nije previše htio dotaknuti...

Image
Foto: Pixsell
Image
Pixsell

Izvor: Goran Stanzl/Pixsell

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

"Učinio sam sve što je bilo u mojoj moći. To je istina. A jesam li sve napravio kako treba? Jesam što se tiče onoga najvažnijeg - nikad sport nisam povrijedio, nikad nisam nikoga uvrijedio i neku nepravilnost učinio. Sve sam zaradio u Kini i Iranu. Kada me netko pita gdje mi je bilo najbolje ja kažem u Kini jer je tamo bilo solarno plaćanje. Odmah sam dobio novce i izašao sam iz jedne sirotinje jer to sam bio cijelu mladost", rekao je Ćiro.

Izbornik genijalne generacije iz 1998. godine broncu na Svjetskom prvenstvu ne smatra svojim najvećim sportskim uspjehom, ali ističe kako je za njega bilo vrlo motivirajuće to što je nakon Domovinskog rata još jednom ujedinio napaćenu zemlju. Kockice su se nosile posvuda, Ćiro je, kao i njegovi dečki, u Hrvatskoj dočekan kao heroj. No, za njega to nije bio uspjeh karijere već onaj 15 godina ranije. 

GENERACIJA '82. ZAUVIJEK U SRCU

"Ako ćemo raditi skale, onda ima jedna godina koja je bez konkurencije, a to je ’82. Niti ’98 se ne može mjeriti s ’82, kada je Dinamo bio prvak Jugoslavije i napravio jedan impuls hrvatskog identiteta. Ljudi su došli iz cijele Jugoslavije, da manifestiraju svoju pripadnost. A mi smo pobjeđivali i postali prvaci u jednom velikom stilu. Činjenica je da je bilo uglavnom po 50 tisuća ljudi na stadionu, dokaz sam kako je to bio veliki značaj, ne samo sportski nego i politički. A ja sam Hrvat koji je imao svijest da su moji djed, pradjed, moj otac, svi su sanjali o tome da imaju domovinu i utuvio sam si da sam ja malo začeo nešto u tome tako da se ništa ne može mjeriti s tim", rekao je Ćiro ponosno. 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču
Image
Foto: Borna Filić/Pixsell
Image
Borna Filić/Pixsell

Izvor: Borna Filić/Pixsell

A nije počelo bajno, njegova mladost u Travniku prošla je u oskudici. Bio je siromašan dječak. Rođen je kao najmlađe dijete domaćice Kate i ugostitelja Mate Blaževića, a imao je još petero braće i sestara. 

"Moje djetinjstvo je bilo izrazito teško. Imao sam roditelje koji su bili moj uzor, a ja sam nažalost bio s njima sam, pogotovo s majkom jer je nesreća htjela da joj je rat odnio dva sina od 17 godina, ’42. i ’44. godine. Bio sam mali i sjećam se svih tih velikih životnih nedaća. Moje djetinjstvo je za mene bilo izuzetno teško, izašao sam iz te siromaštine, iz te nelagode. Za mene je moja majka još uvijek živa jer se s njom uvijek konzultiram kada sam pred bilo kakvim problemom, važnom odlukom i jako sam joj zahvalan na tome", rekao je. Majka je bila ta koja ga je u mladosti poticala da bude svećenik, no kada se u sjemeništu zaljubio u časnu sestru, odustao je od potencijalnog poziva. I bolje jer danas najvjerojatnije ne bismo znali za njegovo ime. 

Image
Foto: Goran Stanzl/Pixsell
Image
Goran Stanzl/Pixsell

Izvor: Igor Kralj/Pixsell 

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

"Shvatio sam kako imam nadarenost za sport i tome sam se okrenuo. Zamislite, ja koji sam cijeli život proveo u nogometu, prvi sport mi je bio skijanje. Bio sam juniorski prvak Jugoslavije, ’52. godine na državnom prvenstvu u Jahorini. Analizirajući sve seniorske zvijezde, poglavito Slovence, kako slabo prolaze u Europi, opredijelio sam se za nogomet i hvala Bogu nisam pogriješio. Moja karijera je trajala 50 godina bez prestanka i vrlo sam zadovoljan sa svime što sam napravio", rekao je. Okusio je i 'čari' emigracije kada je kao mladić preselio u Švicarsku. Tamo su mu dali metlu u ruke, iako je tad već bio profesor tjelesnog odgoja, ali budući da nije znao nijedan strani jezik, na taj je put, htio ili ne htio, bio primoran.

EMIGRACIJA U ŠVICARSKOJ

"U jednoj Švicarskoj, ma u svim zapadnim zemljama ne možeš dobiti posao nakon što nekoga moliš da te zaposli. Moraš svratiti pozornost na sebe nekim rezultatom. I ja sam naravno dobio jedan klub jer ga nitko drugi nije htio. Napravio sam povijesni rezultat za taj mali grad Corsier-sur-Vevey koji je poznat po činjenici da je Charlie Chaplin tamo živio. Od četvrte lige doveo sam ih u prvu. I svratio sam pozornost na sebe kao trenera i tada sam mogao birati. Dobio sam odmah jednog prvoligaša i s njime sam osvojio kup tako da sam imao značajne rezultate u Švicarskoj. Rezultat je jedino mjerilo za njih. Ne možete vi nekom pričom i preporukom izboriti neko mjesto. Morate se dokazati. Bio sam neobično potkovan jer autoritet znanja u svakom poslu, a u ovom nadasve, je najbitniji. To sam shvatio i tome sam se posvetio. Moja karijera je stalno išla gore", rekao je.

Emigrantski početak, kaže, i sada je za njega jako bolna tema pa zato svima koji su prošli takav put skida kapu. Krajem sedamdesetih vratio se u Hrvatsku, prvo kao trener Rijeke, a potom i Dinama, a evo koje je objašnjenje dao zašto se vratio na 'malo mu poznatije tlo': "U Švicarskoj je jedan veliki novinar napisao kako sam najbolji trener na svijetu, a ja budala sam u to povjerovao kao što uvijek lako povjerujem kada mi netko da neki kompliment. I rezonirao sam kako u Švicarskoj nisu najbolji igrači, ali u Hrvatskoj jesu. Rekao sam: 'idem ja, najbolji sam trener, a tamo su najbolji igrači'. U Rijeci sam doživio jedan veliki šok jer prije mene je bio moj kolega Dragutin Spasojević, ljubimac publike, koji se vratio u Crnu Goru, a mene su dočekali na nož. Govorili su da treniram skijaše, da treniram mljekare, no u godinu i pol dana koliko sam bio u Rijeci svratio sam pozornost na sebe. Dinamo je došao po mene u polusezoni i tako je taj uspon, ta moja karijera i krenula", rezonirao je ukratko svoj put u Hrvatskoj trener svih trenera.

Tekst se nastavlja ispod oglasa
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

AUTORITET ZA SVA VREMENA 

"Utvaram si da nisam blesav. Da sam čak i inteligentan. I znam definiciju inteligencije. Adaptacija na situaciju koja se prezentira", ovako je Ćiro ukratko objasnio svoj uspjeh i zašto danas i dalje ima hvalevrijedan autoritet - i u nogometu i kod naroda, a ovo drugo mu je, kaže, ipak uvijek bilo važnije.  

Što nam je još otkrio ovaj velikan, pogledajte u videointervjuu!

Antonija Šipušić/ 8.4.2022. u 8:00
Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Više s weba

Pročitajte još

Imaš priču? Javi nam se!Pošalji priču

Više s weba