Ostalo

Zoran Juranić: 'Imam nekakav svoj jezik i možda bi netko primijetio promjene kroz godine, ali osnova je...

U srijedu u Preporodnoj dvorani HAZU, s početkom u 20 sati, održat će se autorski koncert skladatelja, dirigenta i profesora Zorana Juranića, povodom njegovog 75. rođendana

RTL.hr
25.10.2022 14:06

Koncertni program sastoji se od recentnijih skladbi, nastalih u periodu od 2014. do 2022. godine, koje je birao sam skladatelj, a izvest će ga eminentni glazbenici: sopranistica Margareta Klobučar , gitarski trio Trio Elogio , gitarist Maroje Brčić , klarinetist Davorin Brozić , pijanist Filip Fak i pijanistice Kosjenka Turkulin i Iva Ljubičić te hornist Bank Harkay .

Sa skladateljem smo razgovarali uoči koncerta te nam je otkrio brojne detalje iz svoje karijere.Povod našem razgovoru Vaš je skorašnji obljetnički koncert odnosno koncert s Vašim skladbama povodom 75. rođendana. Možete li nam predstaviti proces odabira skladbi, je li bilo dugih pregovora, koliko ste unatrag gledali?

Da, kako sam imao obljetnički koncert prije deset godina, za 65. rođendan, stigao je prijedlog od društva [Hrvatskoga društva skladatelja] da sada imam koncert, za 75. rođendan, što me je, naravno, razveselilo. Najviše smo govorili o tome da na njemu budu skladbe koje su i nastale u zadnjih deset godina.

Nekako je ispalo da sam, otkako sam otišao u mirovinu s Muzičke akademije, sa 65 godina, u proteklih deset godina mnogo više komponirao nego prije, tako da je bilo materijala za biranje. Prvo smo odlučili da to budu komorne skladbe - prošli put imao sam Varaždinski komorni orkestar i koncept je bio drukčiji – i da naročito budu zastupljena djela za gitare, jer se dogodilo da su me gitaristi uzeli pod svoje" i počeli naručivati od mene, sviđa im se moja muzika. To je krenulo od Sonate za gitaru, koju sam još davno napisao za Darka [Petrinjaka] i koju su mnogi drugi svirali, po cijelom svijetu. I otad sam često pozivan da pišem za gitare, za glas i gitaru. I nastalo je nekoliko kompozicija koje čine barem pola ovog programa.

Praizvedba na obljetničkom koncertu

Tu su još neke stvari koje su praizvedene nedavno – ili čak i nisu, jer jedna će biti praizvedba: Sonata za klarinet i klavir, koju sam napisao na zamolbu Davorina Brozića i koja je trebala biti praizvedena na otkazanom koncertu u ciklusu Vivant professores na Muzičkoj akademiji. Zatim je na programu skladba koju sam napisao za Osor, Apsyrtides . Praizveli su je Radovan Vlatković i Danijel Detoni, a na ovom koncertu će je izvesti Bánk Harkay i Filip Fak. I jedna malo veselija skladba, Damenball , koju sam napisao za klavir četveroručno, za Kosjenku Turkulin i Ivu Ljubičić, koje su me bile revno nagovarale da nešto napišem za njih.

Četiri su skladbe na koncertu s gitarama" – tu je Trijalog, za Zagrebački gitarski trio, izveden na njihovom zadnjem nastupu s dragim preminulim prijateljem Goranom Listešom; zatim Bagatele za kućnu upotrebu , koje sam napisao na zamolbu Petrita [Çekua] i Maroja Brčića, za Hrvatski gitarski kvartet, a oni su ih prigrlili i izveli već petnaestak puta. Dapače, jedan stavak obično izvode kao bis, zove se Hommage à Nino Rota i pomalo je u stilu njegovih neoklasičnih tendencija. I još dva ciklusa pjesama: jedan sam bio napisao za tri gitare i mezzosopran, prije sedam-osam godina, na narudžbu Dubrovačkih ljetnih igara i na dvije pjesme svog najdražeg pjesnika Luke Paljetka. Zove se O smrti i ljubavi . A prošle godine ponovno sam pisao na narudžbu Igara, ciklus Pjesmice sa dna škrinje , na narodne tekstove iz Dalmacije, četiri kraće pjesmice za glas i gitaru. Praizvela ih je Janja Vuletić, koja je sada u Njemačkoj, a na ovom koncertu će ih pjevati Renata Pokupić.

Za programom, dakle, niste posezali toliko u prošlost. Kako sada gledate na proteklih deset godina svojega stvaralaštva? Nisu tu samo komorna djela...

U tih deset godina bile su i dvije opere, tako da nije bila samo komorna glazba, a pisao sam i neke veće skladbe, Suze svetog Lovre , koja je praizvedena u Opatiji, concertino Spiritus ludens , koji je izveden u Samoboru, za Cantus Ansambl i klavir solo, te Ciaccona concertante koju su zajedno izveli Cantus i Zagrebački solisti.

Oduvijek opera

Pretpostavljam da Vas opera oduvijek zanimala, i kao dirigenta odnosno najprije kao dirigenta?

Da, opera je uvijek bila nešto čemu sam težio, ali dugo sam se krzmao oko pisanja i svoju sam prvu operu, Govori mi o Augusti , pisao dvadeset godina. I uvijek mi je bio problem naći pravi tekst, koji će me dovoljno povući. Obično sam sâm pisao libreta i trebao sam pronaći nešto što bi, recimo, opravdalo pisanje takvoga kompleksnog djela.

Ali nakon prve je išlo brže...?

Da, poslije je išlo brže, očito je trebalo probiti led. Ja sam imao možda tu sreću da se nikad nisam zamarao time kojim stilom pišem, time da moram biti u trendu. Imam nekakav svoj jezik i možda bi netko primijetio promjene kroz godine, ali osnova je ostala ista.

Zadovoljni interpreti

Vi ste se počeli baviti skladanjem u doba velikih podjela na, primjerice, bijenalske i ne-bijenalske autore i slično. Bili ste među onima koji su smatrani više tradicionalistima, ali danas je takvih čvrstih podjela mnogo manje.

Da, došlo je brdo Muhamedu. Malo sam možda bio i obeshrabren da pišem, jer tada je bilo važnije jesi li u trendu. Pisao sam kada bi netko naručio skladbu ili me zamolio, ponekad kada bi mi nešto palo na pamet, da ostane za poslije. Ali nakon priče o tisuću cvjetova", ne samo što sam više pisao, nego su se ljudi više okrenuli prema glazbi kakvu ja pišem, pogotovo interpreti. Imao sam veliku sreću da su ljudi koji su izvodili moju glazbu bili njome jako zadovoljni, rado su je izvodili, što je najbolji kompliment kompozitoru. To me ujedno tjeralo da svoju urođenu lijenost držim pod kontrolom.

Spomenuli smo podjele u doba Vaših početaka – a negdje na početcima bila je i skladateljska klasa Stjepana Šuleka. Kako danas gledate na njegov utjecaj?

Još kao srednjoškolac rekao sam: Ako idem na akademiju, idem k Šuleku!" Sjećam se praizvedbe njegove Pete simfonije na Radiju negdje u to vrijeme, to sam čekao kao Otkrivenje. Zatravilo me to bogatstvo instrumentacije, taj stil. Nikada neću zaboraviti trenutak kada sam došao na prijemni i na hodniku sam vidio Šuleka, meni je to bilo kao da sam vidio Beethovena. Bio sam klinac, došao iz Rijeke, iz provincije, poslije je ipak bilo drukčije.

Ali počeo sam piskarati još s deset godina. U srednjoj školi bio sam flautist, svirao u jednom komornom sastavu i izveli smo nekoliko mojih skladbi. Zgodno je, na svoj posljednji CD uvrstio sam jedan Divertimento koji sam napisao kao srednjoškolac. Bero Šipuš mi je za drugi stavak rekao: Aha, volio si Prokofjevljeve Romea i Juliju !" Što je točno, meni su tada Prokofjev i Šostakovič, a malo poslije i Britten, bili posebno važni, a poslije se to proširilo na Ravela, Hindemitha, Berga... Neću reći da su to bili utjecaji, ali čim imate kompozitore koje rado slušate - ostave trag. Kada je moja opera Posljednji ljetni cvijet izvedena u Mađarskoj, u jednom je časopisu o operi na engleskome objavljena kritika u kojoj je stajalo da je protagonistica zapravo kombinacija Melisande i Lulu. U dramaturškom smislu, svakako je to točno, ali čak i u muzičkome.

A Vaša opera, Posljednji ljetni cvijet, probila je i tehnološke barijere, jer je bila na streamingu na kanalu Arte, kao prva opera odavde. Vaša je skladba tako bila dostupna u novom tipu diseminacije, o kojem se prije nije moglo razmišljati, a danas je gotovo normalna stvar.

Nije to moja zasluga, tehnički dio, ali da, tako je bilo. Recimo, moje Bagatele su nedavno snimljene i odmah postavljene na YouTube, a da se nisu ni ohladile" i svi ih mogu vidjeti.

Zanimljiva promjena u odnosu na vrijeme kad ste čekali da se Šulekova glazba pojavi na radiju.

Početci uz radio-prijemnik

U Rijeci su se dobro čuli talijanski programi, a imali smo susjedu Talijanku koja je dobivala talijanski časopis, pandan našem Studiju . Ja sam svakog tjedna išao k njoj da vidim što će biti na njihovom Trećem radijskom programu. Davio sam se muzikom.

Danas je sve to dostupnije, ali se vjerojatno teže probiti kroz sve te slojeve glazbe, naročito mladima, i doći do onog što je možda zakopano."

Velika je proizvodnja, a praćenje te proizvodnje nije kao što je nekad bilo. Kada je ponovno otvoren HNK u Zagrebu nakon obnove, bila je praizvedba Šulekove Oluje i tada su bilo i po tri stranice kritike. A danas cijele opere prođu, a da u novinama uopće nisu zabilježene. To je pitanje za muzikološku struku, ali još više za one koji vode medije. Ostaju nam geta", kao glazba.hr, klasika.hr. Srećom, ima ljudi koji prate.

Utjecaj predložaka

Kako su na Vaše skladanje utjecali autori tekstova koje ste uglazbljivali, odnosno, jesu li i koliko su različiti autori predložaka utjecali na promjene, makar male, u Vašem stilu pisanja?

Sigurno da jesu. Kod Luka Paljetka sam se našao, pisao sam na njegove pjesme, jedan zbor sam napisao, dvije opere. Njegova poetika - postmoderna, a opet jako uronjena u tradiciju i ograničena određenim kanonima - dosta je bliska onome što ja radim. Meni je forma uvijek važna, jer mislim da se sadržaj bez dobrih okvira rasprši. Možda sam u radu na Paljetkovim tekstovima najmanje trebao razmišljati o modifikacijama svojega glazbenog razmišljanja.

Moja druga opera, Pingvini , bila je prema predlošku Dubravka Mihanovića, koji je na drugi način postmoderan i otkačen i nadrealistički, tako da sam i ja pomalo išao na drugi način razmišljanja, prema persiflaži tipa ranog Prokofjeva, Šostakoviča iz Nosa – ne govorim o utjecajima nego o atmosferi djela.

I kod Kamova sam se baš našao. Meni je taj libreto [Janka Polića Kamova] svojedobno dao Nedjeljko Fabrio, ali ja sam tada bio u drugim filmovima. A kada sam dobio ponudu iz Rijeke da pišem operu, sjetio sam ga se, ponovno pročitao i rekao: Pa to je sjajno!" Tako je dobro napisan libreto, baš po zakonima libretistike, vidi se da je čovjek razmišljao gdje je recimo mjesto za duet, gdje više ljudi zajedno izvodi tekst. Stvarno je bilo izazovno napisati klasičnu operu u smislu početka dvadesetog stoljeća.

U to ste djelo inkorporirali nekoliko postojećih ulomaka glazbe [Milutina Polića]. To opet mijenja skladateljski zadatak.

Da, taj nesretni Milutin Polić za kojega je Kamov to pisao – i to u samo nekoliko dana, prema sadržaju Derenčinove drame koju mu je brat prepričao – napisao je skicu početka, to je cijela stranica, i dvije skice za dva monologa, od kojih sam jednu uzeo za ritmičku potku. A ovaj prvi dio sam doslovno citirao na početku opere. I to je utjecalo na malo tradicionalniji jezik, bliži proširenoj tonalitetnosti kojom se pisalo nakon Mahlera, recimo. Moram reći da sam se jako ugodno osjećao pišući to jer sam takoreći imao alibi da to bude malo više starinski. Taj sam početak ostavio tonalitetnim, ali prije toga sam stavio uvod koji je modernije harmoniziran.

Skladatelj s alibijem

Znači, da se vratimo na riječ koju ste upravo upotrijebili, ponekad je ipak potreban alibi, barem da ga čovjek sam sebi pruži?

Na neki način, da. Recimo, uvijek se uhvatim za glavu kad gitaristi traže da im nešto napišem jer nisam gitarist. Uvijek posudim gitaru od sina da isprobam neke hvatove, može li se to odsvirati. I to mi je teško, a s druge strane, drago mi je, jer gitara sama po sebi ide prema jednom mekšem zvuku koji tolerira tonalitetne i prošireno tonalitetne akorde. Dok, recimo, mislim da sam u ovoj Sonati za klarinet napravio nešto što prije nisam, u smislu formalnog plana i harmonijske konstrukcije, ali to ćemo vidjeti na izvedbi. Prilično sam znatiželjan, imam odličnoga klarinetista, Brozića, koji već predlaže da se skladba tiska.

Što biste rekli, koliko na Vaše skladanje utječu Vaše ostale glazbene aktivnosti, koje se zacijelo prožimaju: ne samo dirigiranje i pedagoška praksa, nego i rad na dotad zagubljenim, ili zanemarenim, skladbama iz hrvatske glazbene baštine, traženje i rekonstruiranje skladbi?

Zapravo sam imao sreću što sam sve to mogao nekako povezati. Danas su, naravno, puno više u modi povijesno osviještene izvedbe starih djela, bez zadiranja, no ja sam počeo svoj muzikološki rad nečime što sam nazvao Sorkočevićevom Osmom simfonijom. To je bila jedna od njegovih uvertira koja je nekako promakla Šuleku. Nju sam bio preradio i tu se pokazalo da je dobro što sam skladatelj i da je dobro što sam dirigent. Jer sam je mogao urediti kao sam mislio da treba, a i izvesti, mogao sam povezati sve tri stvari.

Spomenuli ste da su više u modi povijesno obaviještene izvedbe. Ali zapravo ima i dalje obrada i prilagodbi, samo je važno da se jasno naznači da je to obrada, a ne izvorno djelo. Da nešto nije, recimo, samo Sorkočević, nego Sorkočević-Šulek."

Da. Iako su u izdanju akademije paralelno tiskane i originalne i Šulekove note. Ali je to ušlo u svijest kao pravi Sorkočević.

Zajčevi hitovi

A onda je počeo moj interes za Zajca, koji ima milijun opera, neizvedenih. Počeo sam s Lizinkom , koju sam nekoliko godina nudio na više mjesta. U Rijeci je bila veliki hit i tri je puta obnavljana, a kada sam bio ravnatelj u Zagrebu, također je postavljena i dirigirao je Saša Britvić. Prije rata, Osijeku sam ponudio Zajčevu slavonsku operu koju sam otkrio, Zlatku , a postavljena je 1992. i postala hitom, s 56 izvedbi. Postavio sam je i u Rijeci. Pokazalo se da ta muzika i danas može biti zanimljiva, uza sve nezgrapnosti i, recimo, naivnosti u libretima. Scenski sam postavio i Mislava , Bana Legeta , a Prvi grijeh koncertno; Momci na brod postavljeni su u Rijeci pa s akademijom u Zagrebu. Nešto što mi je bilo veliko otkriće bila je Amelia . Zajc ju je pisao za Rijeku, na talijanskome, kao mlad i totalno pod skutima Verdija, gotovo epigonski, ali s toliko invencije, da si mogao pomisliti da je to jedna nepoznata Verdijeva opera. Snimka koncertne izvedbe je putem razmjene poslana na BBC i došlo je više od stotinu upita gdje se može naći. No, kakva smo sredina, ni danas nemamo trajnu snimku, kao ni mnogih drugih opera.

Toscanini, Strauss, Juranić

A još jedan skladatelj koji me zaokupljao bio je Smareglia. Počelo je tako što sam odnekud dobio dva njegova klavirska izvoda i počeo ih prosviravati. Bio sam zapanjen kako je to dobra muzika. I kada sam imao priliku održati koncert u Rijeci, mislim da je to bilo krajem 1970-ih, želio sam izvesti uvertiru njegovoj operi Oceana . Teško je bilo ući u trag notama jer tada još nisu bile tiskane. Dobio sam rukopisnu partituru na kojoj je na kraju stajalo: 1903. Arturo Toscanini, 1906. Richard Strauss i zatim još jedno ime. Ja sam bio četvrti, iza ovakvih imena, koji je to uopće izveo. Šteta što to nisam fotografirao, još nije bilo mobitela... Poslije smo izveli cijelu operu, u Zagrebu, ali tada smo već imali tiskani materijal. U Osijeku sam radio Smareglinu Istarsku svadbu , a premijera je bila u Puli, bila je to zgodna suradnja. I još sam povodom 150. godišnjice rođenja i 75. godišnjice smrti napravio koncert u Operi HNK u Zagrebu, također s odlomcima iz njegovih opera. Bio sam na nekim simpozijima o njemu u Sloveniji, Italiji. Nadam se da će netko to nastaviti – sada se nešto počelo događati, njegova opera La Falena izvedena je u Njemačkoj prije dvije godine, sad će u Berlinu izvesti uvertiru Oceani , barem nešto. U Trstu su ga izvodili sporadično, svakih sedam-osam godina, ali kada je bila godišnjica, nisu ni trznuli, iako su bili u Zagrebu na predstavi.

Osim što ste dirigirali obnovljene verzije starijih djela, mnoge ste hrvatske skladbe praizveli, među njima i nekoliko opera.

Drago mi je što sam imao priliku praizvesti opere svojih kolega, Preobražaj Stanka Horvata, Crux dissimulata Srećka Bradića, Turci pod Siskom Miroslava Miletića; ravnao sam i svojim operama, naravno, ali praizveo sam i mnoge druge skladbe pa čak i potpuno avangardne, što mi možda nije blisko po skladateljskom rukopisu. I Pavle Dešpalj, koji je kao skladatelj bio još puno konzervativniji od mene, izvodio je potpuno drukčiji repertoar od onoga kakav je pisao.

Najteža skladba koju sam izveo bila je Druga simfonija Johna Corigliana, zamolili su me Zagrebački solisti – pisana je za gudače, ali se ne može izvesti bez dirigenta. Izveli smo je na jednom festivalu u Sarajevu i Corigliano je bio tamo i bio je jako zadovoljan izvedbom, malo smo se družili. Djelo je jako kompleksno, kombinacija tonalitetnih i aleatoričkih elemenata.

Ima dobrih mladih kompozitora

Što ste slušali u novije vrijeme, a da je ostavilo dojam na Vas?

Naravno da je bilo zanimljivih stvari. Bio je jedan, već pokojni, njemački kompozitor, Tilo Medek, napisao je Koncert za violončelo koji je odličan. Prije njih, ljudi koji su već klasici, Schnittke, Gubajdulina – sada namjerno biram ljude koji mi nisu stilski bliski. Kao ni Arvo Pärt, koji je sjajan. Svidjeli su mi se mnogi poljski kompozitori, kao Tadeusz Baird, a od novih, recimo, Thomas Adès.

Namjerno ne spominjem kolege, koji su napisali brojne sjajne skladbe. Za neke sam pisao preporuke ili obrazloženja za nagrade i priznanja, ali ne bih sad želio raditi niti reklamu niti antireklamu. Imamo dobrih mladih kompozitora i sad ću ipak reći ime nekog tko mi se jako sviđa jer mislim da ima poseban talent, a to je Mirela Ivičević.

Dok čekamo praizvedbu Sonate za klarinet, na čemu još radite?

Upravo dovršavam još jednu stvar koja je pomalo muzikološka, Suitu za gudače Bersiana , koju radim na temelju skica. Bersa ima puno skica koje nije nikada realizirao i kako je Nada [Bezić] radila knjigu, ja sam u skicama našao dosta zanimljivog materijala. Bit će to u njegovom stilu, s malim intervencijama. Tri stavka već su gotova, još prvi moram završiti i to bi Zagrebački solisti trebali izvesti na proljeće. A dalje ćemo vidjeti...

Ulaz na koncert je slobodan uz obveznu prethodnu najavu na mail cantus@cantus.hr

Koncert se održava u organizaciji Hrvatskog društva skladatelja i Cantusa d.o.o., uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske i Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.