Ova sportska obitelj u show je došla neopterećena pobjedom, a već u prvoj epizodi vidjeli smo njihovu borbenost, ali i srčanost. U ovom timu gledateljima je pažnju najviše privukla Lucija jer je, kako je njezin tata (inače kondicijski trener) otkrio, od svih u obitelji ona 'jedina prava Dinamovka'.

Naime, Lucija je igrala za 1. tim ŽNK Dinama, a iza sebe ima i vrlo uspješnu rukometnu karijeru. Razgovarali smo s njom o tome, showu, obitelji, ali i zašto bi dio novca od pobjede u showu (ako pobijede) darovali jednoj udruzi.

Ti si inicirala prijavu u show, kako si se odlučila na to, što ti je bila motivacija?

Do prijave u show došlo je sasvim slučajno. Mislav i ja sjedili smo na kavi u našem najdražem kafiću, na TV-u sam vidjela najavu za show, odnosno za prijave. Pitala sam ga 'Hoćemo se prijaviti?', a on je rekao 'Pa ako ti se da, možeš'. Ne bih nas prijavila da nismo svi sportaši od malena. I tako sam krenula u prijavu. Od ispunjenja prijave pa sve do prvog poziva s RTL-a vjerovala sam da ćemo bit dobar odabir. Jer imamo priču, jer smo posebni.

U obitelji vas je sedmero, tata je glava obitelji i iskusni trener pa je jasno kako si njega izabrala, a kako si se odlučila koja braća idu s vama?

Tata je bio logičan odabir, on zna složiti taktiku i pomoć oko strategije, treninga i svega ostaloga. Za Mislava i Bornu sam se odlučila jer je najstariji brat Domagoj, iako supersportaš koji gradi trenersku karijeru, opterećen obavezama. U subotu se ženi i ima puno posla oko svadbe i organiziranja, mora na posao i ima treninge u klubu u kojem je trener pa bi mu bilo teško organizirati se za snimanje showa. Dva mlađa brata su premala da bi išla s nama, a seka nije u treningu i ima školskih obaveza. Tako da smo se svi složno dogovorili da su Borna i Mislav najbolji odabir, a i u treningu su pa će nam super doći za natjecanje. Znala sam sa ne riskiram s njima.

Kako je ostatak obitelji reagirao kad su čuli da idete u show?

Kada su prijatelji i ostatak obitelji saznali da smo se prijavili svi su imali pozitivne i pohvalne reakcije. Npr. moja trenerica iz ŽRK-a Ogulin je rekla da se to od mene i moglo očekivati i da je ponosna. Svi koji nas poznaju znaju da smo u sportu od malih nogu i da je to sasvim dobra odluka što smo se prijavili.

U prvoj epizodi tvoj tata priča kako si ti jedina prava Dinamovka jer od svih vas jedino si ti dospjela do toga da igraš za Dinamo. U kojem timu si igrala, kakvo je to iskustvo bilo?

Tata se često šali da sam ja jedina prava Dinamovka jer sam jedina došla do Dinama od svih muških u obitelji koji nisu uspjeli iako cijeli život igraju nogomet. Igrala sam, odnosno trenirala za 1. tim ŽNK-a Dinamo. Iskustvo koje ću doživotno pamtiti. Poseban osjećaj koji te ispunjava, pogotovo kad to tako jako želiš. Ja sam ponosna na sebe u svakom pogledu.

Sad treniraš rukomet, a trenirala si nogomet, kako je došlo do te promjene?

Nogomet sam oduvijek voljela. Kad su bili školski praznici s braćom sam uvijek igrala nogomet s ostalim prijateljima na školskom igralištu po cijele dane. Uvijek sam bila dobra i dečki bi se znali boriti za to u čijoj ekipi ću igrati. Oduvijek mi je bila želja probati igrati nogomet i htjela sam si to ostvariti. Prošlo ljeto prilikom jedne utakmice kluba u kojem Mislav igra, ostali smo nakon utakmice i tamo je bio tatin prijatelj koji me gledao kako baratam s loptom. Pitao me 'Je li igraš nogomet, ako ne, je li bi htjela probati jer vidim da si dobra?'. Naravno, to mi se ukazalo kao prilika da probam i ne nadajući se da poznaje trenericu iz ŽNK-a Dinamo. Dao mi je njezin broj, javila sam se i krenula na treninge. Iskusila sam kako je to i zaista je sjajan osjećaj doći i dobiti priliku da treniraš u takvom klubu. Naporno je, ali zabavno. Kako imam posao i radim u dvije smjene, bilo mi se teško organizirati i dolaziti na treninge jer sam putovala gradskim prijevozom. Živim u Novom Zagrebu, a treninzi su u Maksimiru i gubila sam puno vremena na odlaske na trening. I odlučila sam odustati od nogometa dok ne kupim auto i ne uspijem se drugačije posložiti. Ali svakako sam si ispunila životnu želju!

Nekoliko su te puta proglasili najboljom igračicom i strijelcem na turnirima, nedostaje li ti to?

U mlađim kategorijama rukometa koji sam trenirala 16 godina. Od 2. razreda osnovne škole. Odmah mi se svidio i bila sam talent. Krenuli smo na turnire s klubom i do kadetskog rukometa često smo putovale. Osvojila sam jako puno naslova prvakinja hrvatske u mini rukometu i nekoliko međunarodnih turnira. Na jako puno turnira sam proglašavana najboljom igračicom, najboljim strijelcem turnira ili sam bila u top 6 igračica. Naravno da mi to nedostaje. To su najljepši trenutci mog života, odrastanja napredovanja, sve je išlo svojim tokom bez opterećenja. Stvarno period života koji će ostati duboko urezan u pamćenje. Ali ništa od toga ne bi bilo moguće bez mojih roditelja, koji su me vozili na treninge i utakmice, i braće koju sam ja čekala poslije njihovih treninga, i svojih i oni isto tako mene. Uvijek smo čekali da netko završi s treningom. Svakako se organizirali, ali oduvijek smo bili jedni uz druge i bodrili se na utakmicama.

Na što si najponosnija u svojoj sportskoj karijeri?

U svojoj karijeri sam najponosnija na igranje za ŽRK Ogulin u 2. HRL i na svojih 120 golova u 16 utakmica. Ali isto tako sam ponosna na svoje roditelje i trenericu Vesnu Mance Ceranić, koja me svemu naučila što se rukometa tiče. Ali i izvan njega. Zajedno s roditeljima pomogla mi je da se izgradim kao osoba. U životu sam najponosnija na svoju obitelj i snagu i volju da prebrodimo i prijeđemo sve prepreke koje nam se nađu na putu.

Je li teško biti žena u 'muškom sportu'?

Nije teško biti žena u 'muškom sportu'. Za mene je to samo pokušaj odgovaranja da radiš ono što voliš. Ne treba ti pretpostavka da je to muški sport, ne trebaš si rušiti snove i želju da se time baviš. Ako to voliš, samo naprijed i ne opterećuj se tuđim mišljenjem jer ne žive oni tvoj život i ne znaju kako se ti u svojoj koži osjećaš. Za mene je to samo jedna u nizu pretpostavki i podjela o muško-ženskim sportovima.

Na koji način si rušila takve stereotipe?

U svakom trenutku života sam bila svoja i onakva kakva jesam. Nisam se nikada zbog nikoga mijenjala. To je najbolji način za srušiti stereotipe. Budi što jesi i radi što voliš. Odnosno, treniraj što voliš. Pokaži da možeš, uvijek daj sve od sebe i ljudi će to s vremenom početi cijeniti.

Imaš li još nekih ciljeva osim ostvarivanja sportske karijere?

Moj cilj u životu je samo da ostanem ono što jesam. Da budem osoba kakva trebam biti. Da moji roditelji budu ponosni na mene i na to kako su me odgajali. Jednostavno postati pravi čovjek. Uvijek ostat svoja. A znam da ću uz svoju obitelj to i ostvariti. To mi je primarni cilj. Ostalo je samo da si osiguram kvalitetan život s ljudima koje volim.

Kako je otac utjecao na tvoj sportski put, a kako braća?

Otac me uvijek podržavao u sportu. Isto tako i braća, oni su me učinili snažnijom i učili da nikada ne dam na sebe. Da budem uporna i tvrdoglava. Nije lako odrastati s dva starija i jednim mlađim bratom hahha... To je šala. Ali svi smo učili skupa odrastati i boriti se za sebe. Podržavali smo jedni druge i bodrili na sportskom putu, ali i uvijek u životu.

Odlučili ste dio nagrade, ako pobijedite u showu, dati udruzi koja se bori protiv raka od kojeg je vaša majka preminula. Je li vam show na neki način pomogao da zajedno prebrodite dio boli zbog gubitka majke?

Ako osvojimo nagradu, dogovorili smo se da ćemo dio donirati Udruzi za žene oboljele od raka grlića maternice. Show nam je pomogao da se malo više družimo, zabavljamo i da stvorimo neke nove uspomene. Malo nam je pomogao u smislu da pokažemo majci da njezin trud kroz sve godine nije bio uzaludan i da i dalje može biti ponosna na nas.

Prilično ste kompetitivna obitelj, otac je trener, a ti i braća se bavite raznim sportovima, a ipak kažete da niste opterećeni pobjedom. Što je onda vaša motivacija u svemu ovome?

Svi smo sportaši, a naša najveća motivacija je da se zabavimo i damo sve od sebe uvijek. Da se pokažemo u dobrom svjetlu, kao borbeni i srčani, što su gledatelji i vidjeli u prvoj emisiji. Jer smo se svim srcem htjeli najbolje posložiti za izazov i malo žustrije dogovorili raspravu. Svi smo uvijek tu jedni za druge i bodrit ćemo se kroz cijelo natjecanje. Zahvalni smo RTL-u na prilici da sudjelujemo u showu i da upoznamo sve te divne ljude i iskusimo nešto novo i posebno.

Pozdrav od svih Švigača!

A Švigače i ostale kandidate showa pratite već večeras na RTL-u od 21 sat!