Emir Hadžihafizbegović nastupio je u showu ' Masked Singer ' ispod maske Galeba i sve taknuo svojim izvedbama pjesme 'Malo je, malo dana' Halida Bešlića te pjesmom 'Ti si pjesma moje duše' Miše Kovača, kojega je, otkrio je za RTL.hr , veliki obožavatelj. Emir je tako pokazao da je veliki zabavljač, uz to što je vrhunski profesionalac, a o čemu svjedoče brojne nagrade, što domaće, a što svjetske, za njegove filmske i kazališne izvedbe.

Rođen20. kolovoza1961., Emir je jedan od najnagrađivanijih glumaca na ovim prostorima. Rođen je u Tuzli, u Bosni i Hercegovini, no ima ihrvatsko državljanstvo. Njegova bogata karijera započela je doslovno samim upisom naAkademijuscenskih umjetnosti u Sarajevu. Naime, već tijekom studija igrao je uloge koje su mu donijele važne nagrade, a gluma u kultnoj predstavi 'Audicija' i slavu. Kao vrhunski profesionalac, Hadžihafizbegović je osoba od koje se mnogo može naučiti pa je tako od1998. do2005.godine radiokao profesor glume naAkademiji dramskih umjetnosti u Tuzli, a od2007.do2011.bio je ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo.

U velikom intervjuu za RTL.hr Emir Hadžihafizbegović govorio je o svojim glumačkim počecima, uzorima te najtežim ulogama, a osvrnuo se i na prijateljstvo s Andrijom Jarkom te nam otkrio kakva su mu predviđanja za Svjetsko prvenstvo u nogometu.

Želio je biti sportski novinar...

Vaša karijera zaista je impozantna – u 37 godina snimili ste više od 65 igranih filmova, 10 serija, glumili u više od 2500 kazališnih predstava, dobitnik ste više od 90 prestižnih domaćih i stranih nagrada... Ipak, kolege Vas opisuju kao jednostavnu i skromnu osobu. Kako ste uspjeli ostati toliko prizemljeni?

Ima Ivo Andrić u svojoj knjizi 'Znakovi pored puta' jednu rečenicu: ''Umjetnost je uzdići se do jednostavnosti''. Ja sam, ponavljam, prije svega čovjek koji emitira i prima ljubav i mislim da je ta vrsta karaktera prijeko potrebna ovom planetu. Mi smo jedni drugima najbolji poklon. I tu otuđenost koja je nastala u koroni moramo resetirati i ponovno se družiti, izlaziti... Mislim da je to vrlo bitna stvar. Ljubav pokreće sve! I nedostatak empatije i osjećanja, morala je pokucao na naša vrata. Sve je do nas, mi smo kreatori svog života, i ta stalna potraga za smislom je glavni motiv mog života. U koroni, koju sam preležao, jedni smo se od drugih udaljili, ali vjerujem da ćemo se ponovno družiti i biti jedni kraj drugih.

Zanimljivo je da ste prvo studirali književnost, zatim ste željeli postati sportski novinar, a onda ste upisali glumu - sada kada pogledate unatrag, je li to vaš istinski poziv i trebalo je tako biti?

Ima jedna rečenica koju volim: ''Ako hoćeš da nasmiješ Boga, iznesi mu svoje planove''. Čovjek snuje, Bog određuje. Ja sam prvo upisao književnost, od nje odustao, pa sam odlučio postati sportski novinar. Zakasnio sam na taj prijemni i otišao na Akademiju. Bilo je preko 250 kandidata, primljeno je nas osam, a ja sam imao najbolji rezultat. Tko zna što u svima nama čuči! Na ovim prostorima ljudi završe školu i budu do penzije na jednom radnom mjestu. U SAD-u prosječan čovjek, primjerice, promijeni pet zanimanja. Ja sam dugo trenirao i nogomet, šest-sedam godina. Imao sam težak lom ruke. Tko zna što bi se desilo da nisam slomio ruku, možda sam se mogao pripremati i za neko svjetsko nogometno prvenstvo.

Prva scena koju ste snimili za filmsko platno donijela Vam je prestižnu nagradu na festivalu u Cannesu - što vam je to značilo kao mladom glumcu? Je li to bila potvrda da ste dobro odabrali upisavši Akademiju?

Bilo je to prezanimljivo! Na drugoj godini sam dobio ulogu u filmu 'Otac na službenom putu'. Moj profesor, Emir Kusturica, bio je redatelj filma i dodijelio mi je ulogu od 14 dana snimanja. Došao sam na taj set kao da sam ušao u svemirski broj. Ne znam ništa – ni što je far, ni gafer, ni skripterka... Susreo sam se s jednom novom nepoznanicom, ali sam znao glumiti. I moj prvi kadar u životu, a iza mene je 65 igranih filmova, bio je s Pavlom Vuisićem, glumačkom legendom. Možda je taj film odredio na neki način moju karijeru.

Surađivali ste s brojnim glumačkim imenima, a već dugo ste i sami jedan od velikana - što mislite o mlađim glumačkim generacijama? Laska li Vam kada ste nekome uzor?

Mislim sve najbolje o mladim generacijama, mislim da ima sjajnih glumaca u našoj regiji. Hrvatska ima jednu sjajnu generaciju glumaca već nekoliko godina. Ne bih nikoga izdvajao jer uvijek nekoga zaboravite.

U jednom intervjuu rekli ste da sami nemate glumačkih uzora - postoji li ipak netko koga posebno cijenite?

Ja sam samo u Hrvatskoj snimio 14 igranih filmova i surađivao s brojnim glumcima. Nažalost, mog omiljenog glumca i mog dragog prijatelja više nema, to je Ivo Gregurević, i mislim da je to veliki gubitak i za hrvatsku i za regionalnu kinematografiju. Otišao je jedan Nebojša Glogovac, veliki glumac i moj prijatelj. Govorim o ljudima koji nisu više s nama, ali zaista mislim da što se tiče glumačkog posla Hrvatska nikad neće biti u deficitu, zaista taj božji dar koji se spušta pa se onda brusi na Akademiji, zajedno s osobnim iskustvom, determinira nas kao ljude koji se znaju tim poslom baviti. Kad govorim o kolegama, mi se realiziramo najviše u dva medija – teatar i film. Teatar je puno odgovorniji od filma jer ne postoji pravo na pogrešku, a ovo se događa tog trenutka. Treba biti dobro skoncentriran. Ja, primjerice, igram u četiri predstave u svom domicilnom teatru, a to je Kamerni teatar 55. Gluma je jedan vrlo odgovoran posao, ljudi često banaliziraju glumu i smatraju je laganim zanimanjem, a zapravo traži toliko posvećenosti, odricanja, koncentracije... Mi glumci, pogotovo u teatru, otvaramo probleme i ''popravljamo'' ljude. I teatar i film su neka vrsta terapije. Zapravo, čitav taj segment kulture moramo brižno čuvati. Umjetnost nas uči empatiji, suosjećanju, moralu, etici...

Surađivali ste s brojnim hrvatskim redateljima - s kim najviše volite surađivati?

Moj veliki prijatelj i sigurno moj najdraži redatelj, uz Pjera Žalicu, jest Ognjen Sviličić. Osim što je moj veliki prijatelj, jedan je od najboljih redatelja na Balkanu te ga neobično volim i cijenim. I naslijepo bih radio s njim neki novi film.

Nisu sve uloge lake...

Posljednji nagrađivani film koji ste radili je 'Quo Vadis, Aida'. S njim ste osvojili brojne nagrade, uključujući čak tri nagrade u Berlinu, a ušli ste i u uži izbor u kategorij za najbolji strani film na dodjeli Oscara. Koliko vam znači taj projekt?

Film je napravio odličan uspjeh, osvojio brojne nagrade, ušao je i u uži izbor za Oscara. Tematizira genocid u Srebrenici, potresan je, ali Jasmila je uspjela ispričati priču bez kapi krvi, priču koja se završava ipak nekim svjetlom na kraju tunela. I ta glavna junakinja koja je u Srebrenici izgubila muža i dva sina vraća se tamo i nastavlja svoj posao učiteljice. To je neka poruka autorice filma da život ide dalje, da se stvari ne zaboravljaju, da su bolne i da su emotivni ožiljci do kraja života prisutni. A s druge strane, život mora ići dalje, i u tom smislu bilo je vrlo odgovorno raditi na setu, angažirano je bilo gotovo osamsto statista. Grobna tišina je vladala jer smo svi znali kakav film radimo, a ta tišina je zapravo meni najveća impresija. Ta odgovornost prema temi i filmu mi je nešto što mi je ostalo u sjećanju. Vjerujem da je to samo jedan u nizu filmova koji će se na temu Srebrenice raditi. Ono što je jedna civilizacijska inverzija jest da to nije film s distancom. Vi kad gledate 'Schindlerovu listu', znate da gledate film koji je gotovaepoha. Ovdje izađete iz kina i imate situaciju da smo mi i dalje suvremenici tog zla koje je još uvijek vrlo aktivno u jednom dijelu BiH i taj osjećaj da se fikcija tako spoji s realnošću i da u našim životima još uvijek traje u Bosni, to je jedna poražavajuća činjenica.

Koja uloga ili scena Vam je bila možda najteža za odglumiti u karijeri?

Film 'Takva su pravila' redatelja Ognjena Sviličića tematizira vršnjačko nasilje, priča je to zapravo o ubojstvu Luke Ritza i sudbini tog nevinog dječaka kojeg su iscipelarili. Bilo mi je teško raditi taj film jer imate odnos i prema vlastitoj djeci... Zaista čovjek stane i zašuti pred takvim činom nasilja. Na sedam festivala sam s filmom uzeo gran prix za najboljeg glumca. Ali osim nagrada, i filmografske kvalitete, taj film ima i jednu edukativnu misiju i mislim da bi ga trebali pogledati svi srednjoškolci kako bi osjetili tu težinu. To je jedan od najznačajnijih filmova u mojoj karijeri.

Koja nagrada Vam najviše znači, na koju ste najponosniji?

Znate kako je to, vi možete dobiti i sto Oscara, ako nemate distributera za film, to je Pirova pobjeda. Bolje je ne dobiti Oscar, a da film dobije distributera, da ga vide ljudi, to je osnovna zadaća filma. Najveća nagrada upravo je gledanost!

Privatni život

Ponosni smo što je dio RTL-ova tima postao Andrija Jarak, s kojim ste prijatelj. Koliko ste bliski?

Andrija Jarak je moj veliki prijatelj, upoznali smo se prije 15-ak godina. Vrlo je senzibiliziran na Sarajevo i često je ondje. Vrhunski je profesionalac, sjajan novinar i jedna karizmatična ličnost. To je čovjek koji je, osim profesionalne karijere, odličan prijatelj, obiteljski čovjek... Primjer je kako se profesionalno pristupa svom poslu, kako se dobro priprema za svaki intervju i jedna dragocjena ličnost u mom životu. O njemu sve najbolje!

Ponosni ste suprug i otac dvoje djece...

Tako je! Moja kći Amra je završila filmsku produkciju, nedavno se i udala. Sin Edin je magistar diplomacije i međunarodnih odnosa te radi u ministarstvu vanjskih poslova.

Veliki ste ljubitelj i poznavatelj nogometa, skupljate i dresove... Što mislite, kako će Hrvatska proći na SP-u u Kataru?

Mislim da će Hrvatska u Kataru daleko otići. Izdvojio bih još dvije reprezentacije, Brazil i Belgiju. Mislim da će Hrvatska sigurno ući u četvrtfinale, a što će biti dalje, ne znam, ali otići će sigurno daleko jer ponovno ima sjajnu momčad, Modrić je u izvrsnoj formi, ima novih fenomenalnih igrača. Kad se već Bosna nije plasirala, navijam za Hrvatsku.

I za kraj - koga biste poveli na pusti otok?

Kim Basinger, Jennifer Lopez i Ćiru Blaževića!