Glazbenik i pjevač Srđan Gile Gojković najpoznatiji je kao osnivač benda Električnog Orgazma, te Rimtukitukija s kojima je snimio antiratnu pjesmu 'Mir brate mir'. Njegov je glazbeni utjecaj nemjerljiv jer je, između ostalog, s bendovima Idoli i Šarlo Akrobata snimili zajednički album 'Paket aranžman' 1981. godine. Riječ je o jednom od najznačajnijih albuma tadašnje jugoslavenske rock scene čime je započeo novi val. Upravo junaci tog novog vala postali su početkom devedesetih borci za mir. A bitke su borili znatno tiše, jer ih nitko nije želio čuti. Gile je u intervjuu za RTL.hr otkrio kako su počeli antiratni prosvjedi u Beogradu početkom devedesetih godina prošlog stoljeća, osvrnuo se na početak nasilne mobilizacije koju je blagoslovio i sam Slobodan Milošević te progovorio o nastanku pjesme 'Mir, brate mir'. Uz sve navedeno, nisu htjeli zaraditi ni dinara od antiratne pjesme, nisu htjeli prste nijedne diskografske kuće u tome. Treba istaknuti kako se uz velik broj istomišljenika pojavio i pokoji protivnik antiratnih prosvjeda te su bila dva incidenta, jedan za vrijeme koncerta, a drugi koji tjedan nakon. U svemu im je pomogao jedan tada oporbeni radio. Isto tako, Gojković je komentirao i svoje preobraćenje na budizam koje je u jednu ruku bilo potaknuto svim tim događajima te dezerterstvo, kojeg je brojna beogradska mladost tijekom ratnih godina pribjegla.
Nasilna mobilizacija kao motiv
"Sve je to počelo nasilnom mobilizacijom u Jugoslavenskoj narodnoj armiji (JNA). Studentski kulturni centar (SKC) je osamdesetih i početkom devedesetih godina bio mjesto gdje je iznikla rock and roll scena, odnosno barem ti neki bendovi kao što su Električni Orgazam, Ekatarina Velika i Partibrejkersi u tom trenutku. I prije toga su tu bili VIS Idoli, Šarlo Akrobata, Disciplina Kičme tako da smo mi došli podržati tu manifestaciju potpisivanja peticije protiv nasilnog mobiliziranja ljudi u JNA, dok je to još bila jedna zemlja. Onda su generali počeli to zloupotrebljavati te su u službi režima Slobodana Miloševića regrutirali ljude koji su se ondje našli dobrim dijelom protiv svoje volje. Počeli su ih tada slati u ono što se počelo tada pretvarati u Građanski rat između Srbije i Hrvatske na hrvatskom teritoriju. Dosta je mladih ljudi, kako bi to izbjegli, pobjeglo iz Srbije, a mnogi od njih se ni danas nisu vratili. Ostali su živjeti u inozemstvu. Isto tako, mnogi su stradali protiv svoje volje jer su zbog nekakve represije morali ići i odazvati se tom vojnom pozivu", pojasnio je Slobodan Gile Gojković.
"Mi smo bili protiv toga i tu smo se skupili. Tu je pored članova bendova bilo i drugih ljudi iz javnog života - od glumaca i redatelja pa nadalje", dodao je.
Čavke i Cane kao niti vodilje u ideji snimanja antiratne pjesme
Kada su shvatili što im se događa i kakve struje su počele vladati medijskim i političkim prostom, uvidjeli su u kojem smjeru ide cijela situacija. Baš tada su Čavke i Cane došli s fenomenalnom idejom kojom bi pokazali svoje stajalište o režimu. "Naš tadašnji bubnjar Goran Čavajda Čavke i Zoran Kostić Cane iz Partibrejkersa su predložili da napravimo nekakvu pjesmu protiv te ratne propagande koja je bila u službi Miloševićevog režima. Pjesmu su napravili samo ti članovi Partibrejkersa i Električnog Orgazma. Ne sjećam se zašto Milan Mladenović iz Ekatarine Velike (EKV) nije bio na toj probi, ali on se ubrzo priključio kad smo uši u studio da snimimo pjesmu tako da on nije sudjelovao u pravljenju pjesme, ali je u sudjelovao u sviranju i snimanju", kazao je 61- godišnji Gojković.
Cilj im nije bila financijska korist već humanitarnost prije svega. Htjeli su te ploče, koje su objavili uz pomoć radija B92, dijeliti. Tada su se stvari počele poklapati i ići svojim tokom pa su organizirali kamion na kojem su svirali i tako bili glas protiv vladajućih i onih željnih rata i krvi.
"Bila je priča da mi od toga nismo željeli nikakav financijski profit jer se to moralo poklanjati ljudima, da se ne prodaje te da nije izdano za neku diskografsku kuću. Od većine diskografskih kuća, ona najjača je zapravo bila režimska. Imali smo pomoć tadašnjeg oporbenog radija B92 koji su pomogli u organizaciji snimanja i oni su odštampali određenu količinu vinil ploča koje su trebale biti dijeljene.
Bilo je vrlo riskantno jer tada nisu tražili ni dozvolu policije ni vlasti, a okupili su popriličan broj ljudi koji su im otvoreno pružali podršku na ulicama Beograda. Unatoč, za današnje pojmove slaboj promociji tog događaja, okupio se veliki broj ljudi, no zapravo je većina za taj prosvjed doznala iz razgovora s prijateljima i poznanicima koji su dijelili isto mišljenje.
U cilju te promocije, bez dozvole policije i režima, zajedno s ljudima iz B92 organizirali jedan kamion na kojem smo postavili neko malo ozvučenje. Krenuli smo svirati i kružiti Beogradom dok smo svirali. Dosta ljudi nije ni znalo da će se to dogoditi jer je to bilo najavljeno samo preko radija B92 kada još nije postojala istoimena televizija. U početku je samo bilo par stotina ljudi, a kamion je išao brzinom nekog bržeg hoda. Tek tada su se ljudi počeli priključivati. Išli smo preko SKC-a preko Slavije pa smo se vratili nazad i išli do Narodnog kazališta. Na kraju se povodom tog prvog antiratnog prosvjeda okupilo par desetaka tisuća ljudi koji su prisustvovali tome".
'Ne računajte na nas' 1992. godine i deseci tisuća ljudi
Na nesreću tadašnje političke vlasti, glazbenici su ubrzo organizirali i drugi takav događaj. Ovog puta očekivao se jači odaziv, no ne u ovolikoj mjeri, stoga se definitivno može govoriti kako su možda i na onom prvom prosvjedu neki strahovali od dolaska. "Prije neki dan je taj drugi događaj obilježio 30 godina i zvao se 'Ne računajte na nas' što je bila svojevrsna aluzija na pjesmu Đorđa Balaševića 'Računajte na nas', ali to je zapravo bila poruka režimu koji su podržavali Miloševića da mi u tome nećemo sudjelovati te da smo mi protiv toga. Tada se isto okupilo par desetaka tisuća ljudi ispred Narodnog kazališta u Beogradu gdje je održan taj koncert. Mislim, to je sve bilo problematično što je bila, kao i obično, velika podijeljenost stanovništva. Jedni su bili za rat. Mi smo ondje pojedinačno svirali - znači EKV, Električni Orgazam i Partibrejkers, a onda smo zajedno nastupili kao Rimtukituki i odsvirali tu pjesmu 'Mir brate mir'. Za vrijeme nastupa Električnog Orgazma, netko je bacio suzavac nama na scenu, očigledno netko tko je bio protivnik onoga što smo mi radili".
Incident na prosvjedu i prijetnja pištoljem
Kada je sve bilo isplanirano, postavilo se logičko pitanje – kako donijeti glazbu tisućama ljudi bez organiziranog koncerta koji zahtjeva popriličan broj radnika, alata i transporta. Glazbu su doslovno prenosili ulicama, vozeći se na kamionu koji je kružio glavnim gradom Srbije. "Incident se dogodio kad je bio taj koncert 'Ne računajte na nas', ali zanimljivo - nije bilo incidenta kad smo svirali na kamionu. Možda je razlog tome što, kao što rekoh, događaj je bio polunajavljen. Taj događaj na kamionu je bio 1992. godine prije nego što je počeo rat u Bosni i Hercegovini već je bio samo oružani sukob u Hrvatskoj. Propaganda je tada bila u punom jeku i to sa svih državnih medija za podršku rata i tog nasilnog vida rješavanje te situacije koja je nastala".
Uvijek se mogla pronaći pokoja usijana glava koja je dodatno ohrabrena" promilima alkohola u krvi i baš na takvog je naletio Cane iz Partibrejkersa.
"Bilo je incidenata s pojedinačnim, ja bih rekao - budalama. Cane iz Partibrejkersa je imao neku situaciju s nekim pijanim luđakom u nekoj drugoj situaciji imao. Par tjedana poslije prosvjeda ga je sreo negdje i izvadio pištolj uz rečenicu: 'Ma što Mir, brate mir. Rat, brate rat'. Cane je imao takvu vrstu incidenta kasnije".
Cenzura državnih medija
S obzirom na to da je većina tadašnjih medija bila u rukama vlasti, ne čudi da su Zagreb i Beograd s razlogom skrivali istinu – da ne razmišljaju svi Srbi o ratu te postoje oni koji su na bilo koji način odbijali uzeti pušku u ruke i krenuti preko Dunava. "Sigurno je da je cenzura postojala i u Srbiji i u Hrvatskoj. Nije jednom ni drugom, ni Tuđmanu ni Miloševiću nije odgovaralo ovo što smo mi zagovarali. Sigurno je ta neka politička garnitura u Hrvatskoj također se trudila zataškati taj događaj i da prikaže sve Srbe kao divljake i nasilnike koji su za rat. Političkoj opciji nije odgovaralo da netko sad počne razmišljati: 'Pa čekaj, postoje tamo neki drugi ljudi koji ne misle kao Milošević'. Također, i u Srbiji je vladajućem režimu nije odgovaralo da se održava takav prosvjed jer nije postojala nijedna službena vijest o tome niti da se ikada dogodilo i to na Dnevniku ili nekim drugim državnim medijima. Mislim da je 90 posto bilo državnih medija u tom trenutku tako da je to jednostavno cenzurirano od strane režima u Srbiji i od strane režima u Hrvatskoj".
O budizmu i izbacivanju iz ravnoteže
Kako sam Gojković kaže, cijel taj krvavi rat i način raspada Jugoslavije ga je izbacio iz ravnoteže. Iako su političari oteli mir pri dijeljenju Jugoslavije te su donekle uspješno posijali mržnju među narodima, kultura je kao i uvijek, zrcalila stanje svijesti naroda. Upravo zbog toga Gile smatra kako je to i danas naša zemlja iako je već prošlo 30 godina od raspada nekadašnjeg sistema.
"Budizam je mnogo mnogo kasnije došao, tek 2012. godine sam otkrio budizam. Svakako me izbacio iz ravnoteže cijeli taj krvavi raspad, a prije svega način na koji se to dogodilo. Iako se čovjek pokušavao suprotstaviti na nekakav način, ali to, nažalost, nije zaustavilo planirana djelovanja koja su Milošević i garnitura davno isplanirali. Ja sam cijeli teritorij Jugoslavije doživljavao kao svoju zemlju, a i dan danas ga doživljavam kao svoju zemlju. Mi i dan danas na tom prostoru koji se ne zove više Jugoslavija sviramo, nastupamo i objavljujemo albume tako da što se tiče tog nekog kulturnog fenomena, to se poslije prekida svih tih oružanih sukoba u bivšoj Jugoslaviji nekako nastavilo tako da je to neki moj stav".
Pacifist, dezerter i budist
Kako je bilo biti neistomišljenik među onima koji su stavove i mišljenja naplaćivali u krvi? Trebalo je poprilična hrabrost, pa i mala doza ludosti kako bi se reklo ne takvima. Upravo to su možda i tražili, ali nisu očekivali naići na tako tvrdog i nepokorenog Gojkovića i njegove prijatelje te kolege.
"Nisam ja služio vojsku ni mnogi od nas nisu služili vojsku jer smo uspjeli to izbjeći. Mi smo zapravo dezertirali. Ja sam generalno pacifist. Smatram da se sukobi uvijek trebaju rješavati mirnim putem i dogovorom. Nažalost, kao što vidimo iz ovog sadašnjeg rata u Europi, to se ne događa tako."
(FOTO: Nina Djurdjevic/PIXSELL)