Politikom se Miroslav Škoro smočio još devedesetih, kada je bio generalni konzul Hrvatske u Mađarskoj. Kasnije je, kao HDZ-ovac, u Saboru ruke dizao osam mjeseci i onda se zauvijek posvetio onome što mu najbolje leži - glazbi.

"Kada bi sazrjeli uvjeti i kada bi prepoznao neke okolnosti da se ja time mogu baviti na način na koji treba, zašto da ne. Čak bi mi bila čast. Ali bojim se da se to za moga života ne može dogoditi", kazao je Škoro.

Uskoro bi se, međutim, moglo dogoditi da Škoro postane najškolovaniji hrvatski tamburaš. Doktorat piše dugo i pedantno, jer ne treba mu da ga, poput jednog drugog Osječanina, razapinju zbog plagijata.

Škoru prati etiketa domoljubnog pjevača. Iako je rat davno završio, a i Gotovina je već neko vrijeme na slobodi, Škoro i dalje iz zapjeva pokoju hrvatsku budnicu. A što se nastupa hrvatskih izvođača u Srbiji tiče, Škoro ima svoj stav.

"Ja mislim da treba ići negdje ako imaš rodbinu, ako te netko poziove, ako si znatiželjan. Mislim da se niti jedan od ta tri uvjeta ne bi mogao ispuniti kada sam ja u pitanju".

Poplava narodnjaka je nešto što budućeg doktora smeta. Ipak je on, kao sin ravnice, naviknuo na neki malo profinjeniji melos i liriku.

I oko nedavnog referenduma o braku Škoro ima svoje mišljenje.

"Brak označava zajednicu muškarca i žene. S tim da pritome nemam nikakvih problema s tim da netko misli drugačije. Nisam zato da većina provodi teror nad manjinom, ali nisam za to niti da manjina provodi teror nad većinom.

Trenutačno se uvukao u studio i privodi kraju nove pjesme.

Ipak, cijela Hrvatska već dvadeset godina zna da Škoro postoji. Svojim pjesama baca u tugu i razvija barjake, a javnim nastupima zabavlja tisuće vjernih obožavatelja. Onih koji nestrpljivo iščekuju novi album, koji je Škoro ponovno pametno posložio: red žena, red domovine.