Gdje god se pojavi privlači poglede. No ona nije tipična žena. Ako se vratite nekoliko godina unatrag, sjetit ćete se da vam je to lice poznato. Robert Bantić Robantico bio je modni kreator koji je odijevao mnoge poznate Hrvate - od Josipe Lisac i Ivane Banfić do Maje Blagdan i Massima Savića .

Sve te godine Romana je, kaže, zapravo bila u zatvoru. Živjela je zarobljena u tijelu muškarca.

"Ja izlazim iz zatvora, ne mogu više. Zbogom Robert. Ali on će uvijek živjeti u meni. Njega sam istetovirala na svom tijelu, Robantico. Ja sam zapravo na njega jako ponosna. On je imao puno grešaka, padova i svega. On je bio jako nesretan dečko i tjeskoban. Isfrustriran je bio samim time što je znao da to njegovo tijelo ne pripada njegovom rodnom identitetu", kaže Romana Taylor.

Kaže, to je znala cijeli život.

"Na fotki sa sestrom, imala sam dvije godine, ja sam imala maminu torbu. U njoj su bile moje lutke. Ja sam je prisvojila. Ja sam bježala u osnovnu školu u haljinama. Kada sam odrasla već kao mladić onda su me zbog toga zvali pederom", priznaje Romana.

I tako je živjela sve do prošle godine. Danju kao Robert, noću kao Romana. Čak je i kao pravo muško bila u vojsci.

"Ali sam se super osjećala kad sam ja imala ženske gaćice ispod mudanata, još sam u JNA vojsci. Ali puške su me oslobodili", otkriva Romana.

Sada se nalazi se u fazi tranzicije. Pije ženske hormone, a nakon toga slijedi i operacija promjene spola.

"Meni je zaustavljen muški klimaks, ušla sam u pubertet s 50 godina. To su teške boli", kaže.

Cijeli njezin dosadašnji život čini joj se kao neki nestvaran film.

"Svaku haljinu sam ja obukla i isprobala u svom ateljeu. Nije otišla ni jedna u dućan da ju Romana nije obukla. Ja sam to tajno radila", priznaje dizajnerica.

"Jedanput kada sam radila dvije smjene, radila sam prvu smjenu kao muškarac, a onda sam drugu smjenu radila kao žena, nitko ništa nije kužio", prepričava.

Da skine masku i u potpunosti iziđe iz ormara ponukala ju je strašna vijest. Posao koji je davno radila koštao ju je zdravlja.

"Radila sam u toj vrlo opasnoj tvornici, pekla sam živi azbest, pekla sam...za vlakove, stavljala u kalupe, prah sam uzimala s lopatom od azbesta", kaže Romana.

Oboljela je od azbestoze. Liječnici su joj rekli da joj je ostalo još nekoliko godina života.

"Ja sam rekla koliko? Ne možemo mi procijeniti. Može bit za godinu dana, za 5, za 10".

I tada je uzela stvar u svoje ženske ruke. Svima je priznala tko je i što je. Robantico je nestao, pojavila se Romana, sretnija no ikad. A za tu sreću zaslužna je ljubav. Najveća joj je želja stati pred oltar sa svojim partnerom.

"On mene kada drži za ruku, kada se mi smješkamo jedan drugome, ponosno u gradu svi nas čudno gledaju. Ja sam njega par puta pitala je li ti neugodno? On kaže šta bi bilo neugodno".

Romana sada piše knjigu i osniva udrugu za pomoć LGBT osobama. Kaže bilo bi joj lakše živjeti vani, ali Zagreb je njezin grad. Iako su je ovdje fizički napadali, omalovažavali i osuđivali, ona ostaje širiti ljubav. Jer to je, kaže, jedino što je u životu važno. Ljubav i sloboda.