Kako je spojiti glumu, glazbu i pisanje na profesionalnom nivou, zna slovenska umjetnica Zala Djuric . U svojih 25godina života, kao da je zbila barem 52 s ovako velikim opusom i bogatim životnim iskustvom. Jedna je od rijetkih koji su se zbog svog poziva, kako ga zove, otisnula u nepoznato i to sve kako bi usavršila svoje glumačke sposobnosti. Zbog toga je "potegnula" sve do New Yorka, grada koji nikad ne spava, koji može djelovati poprilično zastrašujuće ako si ondje sam, bez igdje ikoga. Ipak, nije to bio odlazak odnosno bijeg od rodne Slovenije i roditeljskog doma već preispitivanje sebe same, oslobođenje od društvenih normi kao i istovremeno brušenje glumačkog talenta. Baš ondje pronašla je samu sebe i shvatila ono neprocjenjivo - definiciju slobode. "Ako sam zadovoljna sama sobom, društvo i ljubav će sami doći", a u svemu tome shvatila je kako ti dom ne može nedostajati nakon shvaćanja da možeš biti svoj vlastitidom.

Za RTL.hr osvrnula se na odrastanje s roditeljima glumcima, suradnju s ocem Brankom Đurićem Đurom , "slučajni angažman na filmskom setu, statiranju u dobi od samo pet godina, odlazak u glumačku školuHB Studio u New Yorku, upoznavanju i druženju sa svjetskim glumačkim imenima kao što su Colin Farrell , Angelina Jolie i Brad Pitt , Angelininoj ponudi da glumi u njezinom filmu, o glumačkom pozivu, ali i svojoj poeziji i pisanju knjiga za djecu. Našlo se tu mjesta i vremena za razgovor o njezinom posuđivanju glasa za animirane filmove, pokušaju sviranja gitare, rock and rollu, značenju svog imena te svom dečku za kojeg tvrdi da joj je najveća podrška u svemu što radi te o tome u kojoj joj je mjeri nedostajalo "hrvatsko more", ali uz napomenu da to ne kažemo Slovencima.

Za sam početak razgovora, prepričala je zanimljivu anegdotu o tome kako je započela glumačkusuradnju s ocem Brankom Đurićem u filmu Danisa Tanovića 'Deset u pola'. "Moja mlađa sestra ide u međunarodnu školu, no htjela je završiti drugu godinu gimnazije u Sarajevu. Išla sam je ispratiti u Sarajevo i bili smo kod nane koja ondje živi. U to vrijeme je tata snimao film s Danisom Tanovićem. Došli smo na set i Danis je rekao da mu trebaju dvije Slovenke. Nas dvije smo bile tamo i onda smo to snimili. Nisam uopće došla u Sarajevo tim povodom. Bila samo ondje i iskoristili su tu priliku", rekla jeZala Djuric.

Njezin glumački put započeo je vrlo rano kada je statirala kao petogodišnjakinja u Đurićevom filmu 'Kajmak i marmelada'. Iako nijednu scenu u 'Deset u pola' nije snimila zajedno s Đurom, rekla je kako joj se prvo statiranje urezalo u pamćenje jer je osjećala "strašnu odgovornost" i nije htjela razočarati roditelje s kojima je imala zajedničku scenu.

Svoje odrastanje s roditeljima glumcima, opisala je, kako kaže, čuvenom rečenicom svog tate koji je često njezine ideje komentirao kratkim: "Hajde!". Upravo to joj je rekao kada je bila djevojčica i tvrdila je da će postati glumicom. Iako joj nije direktno pomogao s glumom, odužio joj se zlata vrijednim savjetima, "a to je, ja mislim, puno", pojasnila je.

"Kada sam bila mlađa, kao 17-godišnjakinja ili 18-godišnjakinja, već sam studirala u New Yorku i pitala samga može li mi predložiti nekog agenta jer nisamimala nikoga tko bi mepredstavljao. On mije rekao: "Ja nemam agenta", no otišla sam na IMDB (Internet Movie Database) i vidjela da ipak agenta. Iako mi jelagao, shvatila je kako joj je otac zapravo time poručio: "Potrudi se malo. Ne možeš tako lako", pojasnila je glumica i spisateljica.

Od malih nogu dio je glumačkogsvijeta, a vrlo mali broj glumaca se može pohvaliti svojim prvim statiranjem prije polaska u osnovnu školu. Izgleda kako je njezina karijera bila zapisana prije nego što je sama bila svjesna svog poziva - glume. Život ju je odveo doslovno pred glumce poputColinaFarrella, AngelineJolie i BradaPitta pa je objasnila kako se pronašla u tako zavidnom društvu.

"Prvo sam srela Colina Farrellai onda sam se nekoliko godina kasnije družila s Angelinom i Bradom na setu u Budimpešti. Ona mi je tada ponudila manju ulogu. Samo pričam o tim manjim ulogama.Ponudila mi je ulogu u svom filmu iako sam bila 14-godišnjakinja, i naravno da sam je prihvatila. To se ne odbija. Izrezali su me na kraju tako da se ipak ne pojavljujem u filmu, ali mogu staviti u životopis", otkrila je Zala Djuric.

Glumu je okarakterizirala kao svojpoziv, odnosno Zala smatra da je zbog glume tu, na ovom svijetu.Njezina priča s pisanjem poezije sasvim je suprotna onoj s glumom. "Poezijom sam se počela baviti zbog disleksije i to mi je bio ventil u školi. Kada nisam više mogla pratiti, onda bih samo pisala poeziju i nisam znala kako mi ide. To je pročitala moja profesorica slovenskog jezika, proslijedila je to slovenskom pjesniku Borisu A. Novaku . On se oduševio, a ja nisam ni znala da dobro pišem jer sam pisala za sebe", tvrdi 25-godišnja glumica i spisateljica.

Svojim poetičnim stihovima s nogu je oborila i vlastite roditelje. Baš onda jeshvatila kako ima jak umjetnički porivu sebi što ju je motiviralo na daljnje pisanje i rad na poeziji. Trud, rad i uloženo vrijeme definitivno su joj se isplatili jer uz brojne glumačke angažmane pronašla je vremena i za pripremu drugu zbirku poezije.

Iako joj pisanje fantastično ide, a ona skromno misli kako je "dobra u tome", njezina životna želja ne ide u tom smjeru. "Ako bi se trebala odlučiti što sam ja, doduše ne volim to raditi, mislim da sam glumica. Znam da sam glumica", dodala je.

Gluma i pisanje njezina su ljubav pa je s lakoćom zaronila u svijetknjiga za djecu, ali i posuđivanja glasa uanimiranimfilmovima. Iako na prvu djeluje vrlo srodno, gluma se poprilično razlikuje od same sinkronizacije jer pri posuđivanju glasa, verbalna i neverbalna komunikacija moraju biti gotovo podjednako izražene, no i to nije bila prepreka za Zalu Djurickoja tvrdi da to ipak nije velika razlika, ali je dodala kako se to sve ipakosjeti.

"I u glumi kada se snima total, mnogi bi pomislili: 'Što ima veze? On samo stoji tu i to je to'. Ne! Osjeti se što ti razmišljaš i sve drugo. Isto je tako i kod sinkronizacije animiranih filmova. Osjeti se sjedim li ili stojim. Jase zaista krećem kada se snima samo zvuk", opisala je Zala živopisni koncept sinkronizacije. Jednom prilikom je napravila i voice test za američki obiteljski animirani film 'Princeza i žabac' ('The Princess and the Frog'). Bila jeprimljena jer su shvatili da imamlad glas,a s druge strane ima iiskustvostarije glumicepa sve zasluge pripadaju njoj jer je uvijek bila u tim vodama zbog čega je i dan danas zovu.

Njezini počeci s pisanjem knjiga za djecu bili su sasvim spontani i neplanirani, a svemu je prethodio "epski" početak. "Bila sam u obiteljskoj vikendici s društvom i nešto smo mezili, malo smo pili i netko je rekao: "Zala!", tako sve dobre priče počinju, "Ti bi mogla napisati priču za djecu". Ja sam rekla: "Hajde!" Hahaha.Rekla sam OK i napisala sam priču o Samorogu Samo", prisjetila se Zala večeri sa svojim prijateljicama i prijateljima.

Tada je uslijedilo i objašnjenje što točno znači riječ samorog. "To je jednorog. Samo je njegovo ime. On je bio sam i otišao je u potragu za prijateljima. Trudio se i našao je kraj gdje su bile samo krave. Pokušao je biti krava. Kasnije je naišao na neki drugi kraj gdje su bile samo kokoši pa se pravio da je kokoš i tako dalje. Na kraju je došao u kraj gdje su jednorozi i shvatio: "Daaa! napokon. Među svojima sam". Drugi jednorozi su mu tada rekli: "Ne. Ti si se družio s kravama. Ti nisi naš". Onda je samo shvatio da je uvijek među svojima ako je on svoj", ukratko je prepričala svoju bajku za djecu koja ima poruku ne samo za mališane već i za odrasle.

Kada je riječ o Zali, njezinom pronalasku sebe i društvu, otvoreno je rekla kakonikada nisam imala svoje stalno društvo, no oduvijek ga je željela imati. Cijela percepcija joj se promijenila nedavno, prije manje od dvije godine kada jeshvatila da joj društvo praktički i nije potrebno, baškao i dom. Isti slučaj bio je i sa samorogom Samom. Rekla je kako je sama sebi društvo jer: "Ako sam zadovoljna sama sobom, društvo će doći, ljudi će doći. Ne trebam imati jedan gang . Mogu biti sama i to je to. Ljudi će doći i ljubav će doći".

Nije tajna da Zala obožava gotovo sve grane umjetnosti pa tako i onu prvu - glazbu, a za to "krivi" obiteljske izlete na more. "Uvijek kad smo se vozili na more smo slušali rock and roll - The Rolling Stonese i Chuck Berryja . Od tada mislim da sam shvatila rock and roll i zavoljela ga i dan danas rock and roll više manje, ali i blues".

Nije tu bila riječ o kratkotrajnoj zadivljenosti bluesom i rock and rollom već o nečemu puno većem i značajnijem. Toliko su ju obuzeli navedeni glazbeni žanrovi da je molila oca da ju nauči svirati gitaru jer, kako kaže, žao joj je što ne svira nijedan instrument. Svaki put kada bi zamolila oca da ju nauči svirati, on bi objeručke prihvatio ponudu i vrlo brzo zaboravio. tada joj je na pamet sinula odlična ideja. Dogovorila se s njim da si zapiše negdje: "Na primjer svaki četvrtak u 16 sati ti mene učiš svirati gitaru" na što se on oduševio i složio. Sve je teklo baš kako treba do tog četvrtka u 16 sati. Baš tada započeo bi "sat glazbene kulture" gdje bi joj pokazao određene akorde na gitari i rekao: "Hajde sad ti pa onda ja". To je bilo figurativno raskrižje i jedan put vodi u daljnju edukaciju i zabavu dok drugi vodi u očevom soliranju na gitari. baš kada bi joj htio pokazati kao pravilno odsvirati akord,slijedilo je očevo: "'Ne, ne - moraš ovako'i odmah kad je drugi akord pustio kroz strune i prste, zaboravio je da ja sjedim pored njega. Hahaha on tada počinje solirati".

Iako joj glazbeni instrument očito nije bio suđen do sada, no s tako lijepim, a pomalo neobičnim imenom te brojnim talentima, uspjeh bi joj biozagarantiran i kao glazbenici na pozornici. Ipak, o svom imenu ne zna puno, no otkrila nam je i priznala ono što vrlo malo ljudi ima hrabrosti reći. "Nisam znala kako sam dobila ime i onda sam jednom, svi to radimo, samo neki lažu, googleala svoje ime i izletio mi je intervju s tatom. Naslov je bio - "Zala - kći Branka Đurića Đure dobila ime po jogurtu".

U samom početku nije bila nimalo oduševljena, no sada priznaje kako se sada šalis dečkom koji ju zadirkuje oko toga. Jednom prilikom joj je rekao: "Ti ako nekada dobiješ Oscara, pisat će 'Zala - ime dobila po jogurtu i dobila Oscara'", prisjetila se Zala kojoj je danas to skroz smiješno. Sjetila se kako bi sad moglo biti odlično vrijeme da pitaroditelje je li to uopće istina.

Njezin ljubavni život cvjeta. S dečkom je u višegodišnjoj vezi, žive u zajedničkom stanu, pa je za RTL.hr otkrila je li joj bilo teško održavati kontakt u vezi na daljinu u kojoj treba uzeti u obzir i veliku vremensku razliku?

"On mi je stvarno najveća podrška i pod time mislim i na one situacije kada kažem: "Ma ne treba, neću ići u New York", on je taj koji će reći: "Ne!Ideš!", tvrdi Zala Djuric. Jedna od takvih situacija bila je ona u kojoj se vratila iz New Yorka u Sloveniju na period od mjesec dana. Tada joj je do te mjere bilo toliko teško vratiti se u New Yorkda je stvarno razmišljala da ne ode. "Baš me panika hvatala. Prvi put u životu sam osjetila pravu tjeskobu, a onda me on vozio na aerodrom i rekao je: "Hajde, idemo samo do aerodroma. Ako nećeš na avion, ne trebaš. Idemo samo na aerodrom. Možemo se vratiti", kazala je Zala koja je dodala da joj je svojevrsni moto: "One step at the time".
"Kada smo došli na aerodrom, nisam htjela izaći iz automobila i on je samo otvorio vrata, izvadio me iz auta, u jednu ruku primio mene, u drugu kofer i rekao: 'Hajde sad idemo prema kontroli'", prisjetila se situacije kada joj je momak bio ono što je najviše trebao u tom trenutku -najveća podrška.

Nije teško proživjeti život u dvoje, pogotovo kada su jedno drugome neizmjerna podrška, no ta situacija se njezinim odlaskom u Veliku jabuku promijenila. "Ja sam vrlo osjetljiva, ali sam isto tako i hrabra. Doduše, mislim da je prava hrabrost kada prihvatiš da si senzitivan ida to nije toliko kontradiktorno. Isto tako je bilo kad sam otišla u New York. Osjetila sam da se moram izgubiti kako bih se pronašla i samo sam išla. Mislim, nisam ni razmišljala ni sumnjala u to jer sam znala duboko u sebi da je to prava odluka", kazala je glumica Djuric.

Iako i sama priznaje kako je moglo biti zastrašujuće, njoj nije bilo ni u jednom trenutkujer se fokusirala na svoj moto - "One step at the time". Sebi je taj princip objasnila riječima, ali i djelima. "Ok, sada se pakiram, sada idem na aerodrom, sada letim, sada idem prvi dan u školu i onda već sve to zaboraviš", otkrila je Zala svoj recept protiv straha.

Iako je bila doslovno na drugoj strani svijeta, sama u višemilijunskom gradu, nije jojnedostajao dom jer je tada shvatila da je ona sama svoj dom zbog čega jepostala slobodna. "Još uvijek me drži ta sloboda i tako se osjećam i to mi je odčepio New York", dodala je.

"Ne osjećam se vezano ni za jedan kraj, a vjerovao ili ne, nije mi nedostajala Slovenija. Doduše, nedostajalo mi je hrvatskomore samo nemojte to Slovencima reći (smijeh). Priroda, more, Dalmacija - to mi je nedostajalo", priznala je Zala koju nećemo odati Slovencima.

Za ovako talentiranu i svestranu umjetnicu teško je izdvojiti jednu granu umjetnosti, no sama tvrdi da joj je sveinspiracija jer sve promatra. "Ovo danas mi je inspiracija i hvala vam. Tako da je umjetnost moj ventil i moja ljubav. Sve panoge umjetnosti su moja ljubav i to me čini živom i zaljubljenom", zaključila je Zala Djuric.