Simpatična Dubrovčanka Ivana Bačić u RTL-ovoj kulinarskoj emisiji sudjelovala je sa svojim prijateljima i kolegama iz 'Večere za 5 na selu' Karloti Bender i Zoranom Kosovićem . Vesela ekipa činila je tim Škerac , koji je od samog početka bio gotovo pri vrhu bodovne ljestvice. Njihov se trud isplatio te su s još dva tima ušli u finale, a onda je uslijedilo razdvajanje ekipa i individualno kuhanje. A najboljom od najboljih pokazala se Ivana, koja je Željku Klemenčić, Ivana Pažanina i Tomislava Špičeka oduševila svojim desertom te tako postala pobjednica specijala 'Tri, dva, jedan - ho, ho, ho!'

Za početak, kako se osjećate kao pobjednica druge sezone blagdanskog izdanja kulinarske emisije 'Tri, dva, jedan - ho, ho, ho!'

Menise ovo čini kao jedan lijepi san iz kojeg čekam da me netko probudi. Biti najbolja u ovako jakoj konkurenciji veliko je priznanje samoj sebi da znam s kuhačom (smijeh) i da je moj izbor za finalno natjecanje bio pravi. Moram priznati da sam bila malo neodlučna nakon Špičekove upute da dobro razmislimo hoćemo li u finalu pripremati glavno jelo ili desert. Mislila sam da je to neko trik pitanje. No brzo sam se odlučila za desert jer smatram da se svatko od nas treba pokazati u onome što najbolje radi, a kod mene su to deserti. Za mene je sama pobjeda bila to što smo kao tim došli do finala, a da vam ne govorim koliko sam ponosna na sebe što sam odabrana kao najbolja od najboljih. Volim izazove jer oni za mene predstavljaju niz kriterija koje sebi postavljam kako bih sebi dala priznanje da nešto dobro radim. Ne znam je li to mana ili vrlina, ali jako sam samokritična i nikad dovoljno dobra za sebe. Pobjeda jeitekako pridonijela mom priznanju u kulinarstvu. Iza moje pobjede stoje moja najveća podrška, moja obitelj, ali i moj tim koji nas je doveo do finala i zbog kojeg mi je dana prilika za natjecanje za najboljeg.

Vi i vaš tim, u kojem su bili Karloti i Zoran, cijelo ste vrijeme bili pri vrhu bodovne ljestvice. Kako vam je bilo kuhati s njima i jeste li imali podijeljene uloge?

Biti cijelo vrijeme pri vrhu bodovne ljestvice sigurno je jedan od osjećaja koji vam ulijeva sigurnost, opuštenost, a s duge strane, borbu s vlastitim očekivanjima koja su, za mene, uvijek postavljena visoko. Tako da je svaki propust u kuhanju s moje strane meni bio udarac na samopouzdanje i očekivanja od mene same. A onda, baš kada se ne nadam, dobijem jednu injekciju optimizma i svom timu osvajam dodatna dva boda za najbolji veganski kolač s čime sam vodila veliku borbu pri spravljanju jer sam taj dan bila kraljica improvizacije (smijeh). No da se vratim na moj tim - Karloti i Zoran su ekipa koju ne bih mijenjala u ovakvim natjecanjima ni da mi daju triPažanina, triŠpičeka i triŽeljke (smijeh). Toliko su pozitivni, toliko jednostavni, toliko pristupačni, toliko otvoreni..., njih dvoje imaju sve ono što timski igrač mora imati. Ni u jednom trenutku nisam osjetila napetost, čak i kada bih zeznula neku stvar, oni su bili ti koji bi me tješili. S njima bih i na kraj svijeta! No podjele je bilo, znali smo da je Zoran hedonist u kuhinji i dodatni 'touch'u glavnim jelima, njegov afrodizijak koji samo on može unijeti u jelo je bio dovoljan pokazatelj da će on biti glavni za pripremu glavnih jeladok sam ja preuzela drugu jedinicu s desertima. Karloti je odmah na početku rekla da će ona biti glavni pomagač i da će skakati na relaciji 'pulta za glavno jelo i pulta za desert'. No bila je više od pomagača, bila je dio tima koji itekako zna što radi i njezino je iskustvo u kuhinji pridonijelo našem odlasku u finale jednako kao Zoranovo i moje.

U polufinalnoj epizodi bili ste najbolji tim pa ste zaslužili prolaz u finale - jeste li se tome nadali, tj. tako dobrom plasmanu?

Iskreno, kadme Zoran nazvaoi rekao da je on jedan od kandidata koji s nama putuje u Zagreb, u istom sam tom trenutku promislila da smo tim koji bi mogao završiti u finalu. Zoranova jela koja pamtim iz 'Večere za 5 na selu' bila suispunjena rapsodijom okusa i kadprobate ono što on pripremi, osjećate da u tim jelima ima nešto više od samih sastojaka. Ta doza ljubavi koju on daje pripremajući svoja jela, to je ta ljubav koja njegova jela čini drugačijima. S tim sastojkom koji samo on može datibila sam gotovo sigurna da smo jedan od timova koji bi se mogli pronaći u finalu. Zoranovo umijeće pripreme glavnog jela i moje umijeće pripreme deserta, kao i Karlotina uloga naše 'male od kužine' dovodi nas do finala i bila sam u pravu. Tada sam se nasmijala samoj sebi jer sam nas prepoznala kao ekipu koja bi mogla oduševiti nepca žirija.

A onda vas je u finalu dočekalo iznenađenje - razdvajanje timova i individualno kuhanje, je li vam bilo teško razdvojiti se i kuhati bez pomoći Karloti i Zorana?

Svima nam je razdvajanje bio šok jer smo kao tim došli do finala i mislili smo da ćemo se kao tim boriti zajedno za prvo mjesto. Kadsam shvatila da nas razdvajaju, osjećala sam se kao pola sebe. Vjerujem da su se oni osjećali isto.

Kakav je osjećaj bio kuhati u finalu, jeste li imali tremu ili je sve teklo glatko?

Razdvajanje timova malo je poljuljalo tu sigurnost u meni, a nesigurnost mi se javila i kadsam morala birati između glavnog jela i deserta, nisam znala što odabrati. Odabir je pao na desert zatošto sam imala vrhunski recept koji sam sama smislila, recept kolača koji nećete pronaći u slastičarnici, desert za koji sam sigurna da žiri nikada nije probao i, ako ništa, bila sam sigurna da u tom trenutku dajem ono najbolje što imam. Smatrala sam da će iza mene ostati barem jedan vrhunski kolač, jedan vrhunski recept koji može biti inspiracija mnogim zaljubljenicima u slastice. Od početka do kraja sve je išlo glatko, ispunila sam svoja očekivanja, čak i više. Višak vremenaiskoristila sam za dekoraciju kolača. Kadsam vidjela finalni izgled svog deserta, bez obzira na pobjedu, sama sam sebi bila pobjednica jer sam shvatila da sam upravo tada nadmašila sva svoja očekivanja, nadmašila sam samu sebe.

Kako su Karloti i Zoran reagirali na vašu pobjedu?

Moja je pobjeda i njihova pobjeda. Nema tu razlike. Timski smo došli do finala i bez obzira na to što je jedan pobjednik, za mene smo svi u tom trenutku bili pobjednici.

Tko je bio vaš favorit za pobjedu?

Moja su dva favorita definitivno bili Zoran i Duška... Zoran zato što njegove palačinke osvajaju okusima, a Duška zbog cjelokupnog dojma koji je na mene ostavila;osvojila me energijom, pozitivnom vibrom koju širi kada je u prostoriji, svojom tradicijom u kuhanju... Definitivno njih dvoje mogu izdvojiti kao svoje favorite.

Kad sagledate cijelo vaše sudjelovanje u emisiji, jeste li zadovoljni vašom prezentacijom jela i kako je sve prošlo ili biste nešto rado promijenili?

Jako sam zadovoljna sa svime što smo pokazali, od savršenih jela do nekih ne tako savršenih koja su posljedica brzopletosti. Ali ni te trenutke ne bih mijenjala jer smo pokazali da se i u nekim iskusnim trenutcima čovjek može zeznuti, i to su situacije u kuhinji koje su prisutne u svakom domu. Mislim da smo uspjeli u cjelokupnoj prezentaciji, uspjeli smo u timskoj igri i na kraju - uspjeli smo u svojoj nesebičnosti, što je za mene najveća pobjeda našeg tima.

Što ćete najviše pamtiti od vašeg sudjelovanja u showu 'Tri, dva, jedan - ho, ho, ho!'?

Moram izdvojiti trenutak kada sam se nakon snimanja prikrala svom desertu od kokosa i tražila da ga probam jer nisam vjerovala da je tako dobar. Ekipa koja je bila zadužena za fotografiranje jela pitala me čiji je to desert jer sve dok nisam rekla da je moj i da provjeravam kvalitetu onoga što sam ja napravila, mislili su da provjeravam poštenje žirija u nečijem tuđem jelu (smijeh). Bila je još i situacija s glavnim jelom, kada je Zoran odvojio dinstani češnjak i izdvojio da ga servira Špičeku uz blitvu te Karloti govori da češnjak stavi na tanjur. No ona je bacila taj dinstani i stavila sirovi češnjak uz blitvu, što Zoran nije znao pa je Špičeku ponudio sirovi i uvjeravao ga da je mekan i ukusan kao bombon. Ne može se opisati taj izraz na Špičekovu licu uvjeren da mu Zoran pokušava podvaliti foru (smijeh). Osim tih nekih sitnica za koje mi je žao što ih kamera nije uhvatila, izdvojila bih i ono što smo svi mogli naučiti iz ovog serijala, a to je naša pozitivna energija koju pamtim i koju i dalje nosim sa sobom, energija koja prkosi svemu. Zato upamtite i naučite još nešto od nas, živite u pozitivnoj vibraciji jer što zračite, to i privlačite!

Što mislite o žiriju - Željki Klemenčić, Tomislavu Špičeku i Ivanu Pažaninu, koliko su vam pomagali prilikom kuhanja svojim savjetima i kritikama?

Željka mi se činiladosta ujednačena s ocjenama i kod nje si znao na čemu si dok su Špiček i Pažanin u trenucima kandidatima davali nadu za visokim ocjenama, a onda se ispostavilo suprotno (smijeh). Kad se sve zbroji, mislim da znaju i da rade svoj posao kako treba, znam da imaju objašnjenje za svaku ocjenu i da su s te strane profesionalni i točno znaju s čim moraju motivirati tim. Svaka kritika i svaka pomoć je pozitivna, kritikom te usmjeravaju prema pobjedi, a s pomoći koju dobivate bogatiji ste za još više znanja u kulinarstvu. Svi troje su jako pristupačni i karizmatični, svatko na svoj način.

Koliko se sudjelovanje u 'Tri, dva, jedan - ho, ho, ho!' razlikuje od 'Večere za 5 na selu'?

Velika je razlika. Jedina je sličnost što su to dva showa koja su vezana kulinarskim natjecanjem, a sve ostalo je drugačije. Dok ste u 'Večeri za 5 na selu' pod pritiskom zbog kuhanja samo jedan dan, onaj kada ste domaćin, ovdje ta trema i uzbuđenje od kuhanja pred kamerama traje više. U 'Večeri za 5 na selu' ako nešto zeznete, zeznuli ste sebe, a ovdje utječete na cijeli tim. Rekla bih da sam bila dosta opuštenija na snimanju 'Večere za 5 na selu' dok mi je u 'Tri, dva, jedan - ho, ho, ho!' cijela pažnja bila usmjerena na to da što bolje odradimo zadatak.

Na što ćete potrošiti glavnu nagradu, odnosno zasluženi Prima poklon-bon u iznosu od 15 tisuća kuna?

U trenutku kada su nam rekli za koju nagradu se borimo, bilo mi je odmah na pameti kako ću kupiti novi kauč (smijeh). Mislili smo da pobjedu nosi cijeli tim i da nagrada ide na tri dijela. A onda smo se u polufinalnoj emisiji svi složili da nema pobjednika i da nagradu poklonimo nekome kome zaista treba. A onda su nas razdvojili od tima i u trenutku proglašenja pobjednika kada sam čula svoje ime i kada su mi uručili nagradu, kroz glavu mi je prošlo da i Zoran i Karloti i ja imamo tople domove te da bi ova nagrada bila samo dodatni luksuz onome što već imamo. A da u istom trenutku imate obitelji koji ne znaju što je mekan krevet, koje ne znaju što je toplina doma i odlučila sam da ću nagradu uručiti grupi "TATA JE TATA" iz Dubrovnika, koji su poznati u našem gradu kao grupa koja pomaže obiteljima kojima je pomoć zaista potrebna. I najmanje što možemo učiti u ovom trenutku je da nesebično darujemo bon onima koji ga trebaju. Dio mene je znao da nisam pogriješila, a dio mene nije bio siguran s obzirom na dogovor o dijeljenju nagrade između nas troje. Ponos koji sam tada vidjela u Zoranu i Karloti mi je pokazao da sam učinila pravu stvar. Pokazali smo još jednom svoje vrline u kuhinji, a ono najbitnije što smo pokazali je kako biti i ostati čovjek jer živimo u vremenu kada mali ljudi rade velike stvari, a veliki ljudi nemaju vremena... #samoljubav

Kako su vaši prijatelji i obitelj reagirali na pobjedu? Jesu li ponosni na vas?

To biste trebali pitati njih, ali sigurna sam da u ovom trenutku nema ponosnijih roditelja od mojih, ponosnije djece od moje i ponosnijeg partnera. Svi ovi ljudi su tu, uz mene, podrška od samog početka. Nitko od njih nije ni promislio da ću pobijediti. Nemojte me pogrešno shvatiti, nije da nisu vjerovali u mene, ali nekako pobijediti i biti najbolja od devet svakako je i za mene samu bilo iznenađenje. Za mamu je bio još dodatni šok kada je čula da ću pokloniti bon jer sama sluša već godinu dana kako želim novi kauč (smijeh). Sve u svemu, divno je biti pobjednik, divno je biti čovjek...

Koji su vam planovi, hoćete li se više posvetiti kulinarstvu? Bavite li se još uvijek glazbom?

Kulinarstvu sam svakako posvećena jer to je sastavni dio svakoga moga dana otkako sam postala majka. Ljubav prema kuhanju u mom je slučaju ona ljubav koja uvijek raste snovim receptima. Nekih velikih planova nemam, kao ni za moj glazbeni put... Nisu ovi puteviklasični, trka za uspjehom, trka za novcem... Ovo je nešto što mi ispunjava dušu i u čemu istinski uživam. I glazba i kulinarstvo su u ovom razdoblju mog života nešto što me opušta, nešto što me čini sretnom i dok je god tako, ova će veza trajati. Ne želim stvoriti obavezu od nečega što radim s dušom jer će u tom trenutkutaj moj put izgubiti smisao. Sada sam tu gdje jesam, koračam svojim koracima, svojim tempom...