Danka Derifaj iskusna je istraživačka novinarka čije priloge svakog tjedna gledamo u 'Potrazi'. Iza sebe ima desetke razotkrivenih afera, a upravo je njezina predanost poslu i pozivu ono zbog čega je nominirana za Zlatni Studio u kategoriji novinarke godine (glasati možete OVDJE ).

S njom smo razgovarali o nominaciji, karijeri i redakciji 'Potrage', na koju je iznimno ponosna.

Nominirani ste u kategoriji novinarke godine za Zlatni studio, kako se zbog toga osjećate?

Svakako sam ponosna i zahvalna. To je znak da ljudi prepoznaju trud i motivaciju koja stoji iza svakog mog novinarskog priloga, a to mi zaista puno znači. Uostalom, posao mi je da služim javnosti, a ako javnost to prepoznaje, ispunila sam svoju dužnost. To je neizmjerno zadovoljstvo i nagrada samo po sebi. Želim zahvaliti svima koji su se potrudili glasati.

Iza sebe imate gotovo 15 godina iskustva kao istraživačka novinarka, koji su Vam bili najteži trenuci karijere, a na koje ste najponosniji?

Pa bilo je raznih trenutaka, ti, nazovimo, "najteži" su situacije koje idu s ovim poslom, prihvaćam ih kao takve i ne bih im pridavala na važnosti. A uvijek sam ponosna na dobro odrađen posao. Evo, nedavno je 'Potraga' objavila priču o šefu APN-a koji je kupio stan od APN-a po povlaštenoj cijeni. Njegova izjava "sram me koliko nemam" prenesena je u svim medijima, danima se pričalo o tom prilogu, ilustraciji korupcijskog mentaliteta koji vlada u Hrvatskoj.

No, bilo je i drugih važnih stvari koje smo objavili, primjerice, protekle godine dokument Ministarstva zaštite okoliša, koji dokazuje da su već započele pripreme za izgradnju skladišta za nuklearni otpadu Dvoru na Uni, a mimo očiju javnosti, da je glavni državni inspektor Andrija Mikulić deset puta krivo ispunio imovinsku karticu zatajivši stotine i stotine kvadrata svoje imovine, napravila sam i istraživanje o dostupnosti pobačaja u svim hrvatskim bolnicama i tako dalje.

No, svakako ću pamtiti da sam nakon mjeseci inzistiranja uspjela dobiti na uvid Memorandum o razumijevanju koji je zagrebački gradonačelnik Milan Bandić potpisao s privatnim investitorom iz Ujedinjenih Arapskih Emirata. Radi se o dokumentu čiji sadržaj je Bandić mjesecima skrivao od građana, koji imaju pravo znati što gradonačelnik dogovara u njihovo ime. Do naše objave taj dokument nije bio dostupan čak niti zastupnicima u Gradskoj skupštini. Inzistirajući na Zakonu o pravu na pristup informacijama, uspjela sam pritisnuti gradonačelnika da dobijem dokument na uvid, i tako dijelove sadržaja prvi objavimo u 'Potrazi'. To je bila vrlo važna priča, usudila bih se reći da je objava tog dokumenta, u kojem se vidi da gradonačelnik planira prepustiti stranom privatnom investitoru milijun i sto tisuća četvornih metara gradskog zemljišta, uvelike pridonijela tome da se njegovi planovi obustave.

Kako izgleda jedan dan u timu Potrage?

Različito, ovisno o tome tko je u kojoj fazi posla. Svatko u redakciji ima svoju osobnost i svoj neki ritam, koje naš urednik Josip Antolić cijeni, ispravno gledajući na različitost karaktera kao prednost.Telefoniramo, dogovaramo sugovornike, čitamo hrpetine dokumenata, pretražujemo javno dostupne baze podataka, odlazimo na razgovore sa sugovornicima, pa onda snimanje, pregledavanje materijala, pisanje teksta i montaža. Zahtjevan je to proces u kojem niti jedan dan nije isti.

Bude tu i smijeha i prepirki, ali jako cijenim Josipovo preispitivanje svakog detalja, informatičke sposobnosti kolegice Ane Trcol, upornost u pretraživanjima baza podataka naše Karle Vidović i duge rasprave s kolegicama Marijanom Čikić, Silvanom Menđušić, Sanjom Čatipović i kolegama Ivanom Žadom i Dariom Todorovićem, svi oni čine da i sama dam najbolje od sebe i jako sam im zahvalna na tome. I naravno, sve bi to bilo teško održivo bez naših producentica Katje Jelčić i Marijane Krištof, koje potpuno razumiju što je potrebno da bi dobra emisija izašla van i rade sve da nam taj proces maksimalno olakšaju.

Javljaju li vam se gledatelji s komentarima na priloge i istraživanja?

Javlja nam se jako puno gledatelja s prijedlozima, pohvalama, informacijama, to nam je dragocjena povratna informacija jer zbog njih to sve i radimo. Naravno, najljepši je osjećaj kad nazovu samo da nam pohvale obradu neke teme i kažu nam hvala što smo se time bavili jer im je važno. Kad vidite da ljudi razumiju da smo tu zbog njih i prepoznaju novinarski rad s tom svrhom. Meni je to najvažnije.

Jesu li vam ikad prijetili zbog tema kojima se bavite? Kako se nosite s pritiscima?

Bude svega, ali to je jednostavno sastavni dio ovog posla, kad radite s ljudima, pogotovo onima koji ne žele da otkrivate njihove mutne poslove, onda morate biti spremni na potencijalno neugodne reakcije. No, ne zamaram se time, mislim da se dobro nosim s pritiscima, uvijek kažem što mislim i ne trpim nepravdu.

Naposljetku, koji savjet biste dali svim onim mladim studentima i studenticama novinarstva koji maštaju da danas-sutra budu dio vaše redakcije?

Da budu znatiželjni i uporni, da razmisle što ih zanima i što im je važno, informiraju se o tome i argumentirano i pristojno propituju autoritete u svakom smislu. Da prije svega poštuju svoju profesiju i ponašaju se u skladu s pravilima struke, onda će ih i drugi poštovati. Da budu svjesni da prečice nema, ali da se ne daju pokolebati ili zastrašiti dok ne istjeraju priču do kraja. I najvažnije, da uvijek imaju na umu da će se sve što ikad objave odraziti na ljude.