RTL-ova istraživačka novinarka, koja je u svojoj karijeri osvojila brojne novinarske nagrade, u RTL.hr-ovom videoserijalu sasvim osobno odgovara na pitanja o sebi, svom novinarskom pozivu i izazovima s kojima se susrela tijekom karijere. No, naravno, krenuli smo od početka i njezine prve priče koju je radila...

"Sjećam se prve ozbiljne novinarske priče koju sam radila, to je bilo u jednim našim dnevnim novinama. Bila sam dežurna navečer na telefonu, javila mi se jedna gospođa koja je rekla da je njezino dijete u jednom zagrebačkom kvartu ošamarila gospođa koja radi u školi, a ono što je pri tome još važnije je da je to bila gospođa s tadašnjeg predizbornog plakata Hrvatske demokratske zajednice, koji je predstavljao jednu lijepu, stabilnu hrvatsku obitelj s roditeljima i troje djece. Ja sam drugi dan po zadatku išla u taj kvart i prvo dijete, eto imala sam sreće, koje sam pitala zna li nešto o tome, bilo je upravo to dijete koje je dobilo pljusku. To je bila priča koja je zapravo bila jako zanimljiva jer se ispostavilo da se radi o obitelji koja spada u socijalnu kategoriju, imaju desetero djece, a s druge strane, osoba koja je dijete udarila radila je u školi i predstavljala je idealnu majku s HDZ-ovog plakata. Na kraju se dogodilo da priča nikad nije izašla. Prvo je trebala biti, tzv. grafički prijelom je napravljen za naslovnicu, onda je skinuta pod nekim nemuštim objašnjenjem. Ja sam još tada bila jako nezrela i naivna, nisam shvaćala zašto je priča nestala s naslovnice. Kasnije mi je postalo jasno da se radilo o pritisku i cenzuri", prepričala je.

Neke priče je, kaže, radila mjesecima, a neke bi napravila u tjedan dana, ovisno o čemu se radilo dok ne bi prikupila sve dokaze i izjave svjedoka da priču može objaviti. "Mislim da istraživačko novinarstvo, koliko god se nama možda činilo drugačije, u Hrvatskoj dobro stoji", kaže Danka te dodaje da su zahvaljući tome u proteklim godinama objavljene brojne važne priče.

Komentirala je i postoji li pritisak na istraživačke novinare. "Mislim da postoji od ljudi koji znaju da se bavite njima i da ćete objaviti nešto kompromitirajuće za njih. Pritisak kreće od telefonskih poziva možda vašim nadređenima, od direktnih poruka, ono što je sad sve češće, pritiska u vidu nekog govora mržnje i hajke koja se može širiti po društvenim mrežama, privatne poruke, dakle, poruke preko poznatih, dobronamjerni savjeti... Ali to je takav posao, to ide u rok službe", kaže.

U slučaju Marka Perkovića priča se ni po čemu ne razlikuje od drugih osim...'

Upravo nešto slično dogodilo se i njoj nakon objave priče o tome kako se Marko Perković Thompson upisao kao vlasnik krovišta susjedne zgrade. Na pitanje kako se osjećala nakon toga, Danka iskreno odgovara: "Ja svakoj svojoj priči, odnosno temi kojom se bavim pristupam jednako. Trudim se, ako odlučim raditi. Ako me zanima,

trudim se jednako pristupiti svakom sugovorniku, svakom izvoru, važno mi je da mogu informaciju potvrditi. U slučaju Marka Perkovića ta se priča ni po čemu ne razlikuje od drugih osim što se ovdje radi o osobi koja je neka nacionalna ikona, poznata osoba koja ima određeni utjecaj i svoje pristalice. Ono što je različito u odnosu na druge priče - to se pretvorilo u jednu, pa mogu reći, orkestriranu hajku u javnom prostoru protiv mene osobno, pa čak i protiv mog djeteta. Počela sam dobivati prijeteće poruke, užasno ružne etikete su mi se lijepile, što je zapravo on na svojoj Facebook stranici poticao, nije sprječavao, nije brisao komentare dok nismo javno ukazali na to. Tu sam imala jaku veliku podršku RTL-a, što mi je izrazito drago i što mi je važno, ne možeš raditi ako nemaš podršku svoje redakcije i medijske kuće. U tom trenu bila sam ljuta, u trenutku kad su mi dirnuli dijete, bila sam ljuta. Dakle, ja svoj posao radim odgovorno i spremna sam prihvatiti posljedice koje iz toga proizlaze, ali mislim da nitko nema pravo niti prijetiti smrću, a pogotovo u to uvlačiti druge ljude koji nemaju veze s ovim poslom. Ono što se u ovom slučaju pokazalo problematičnim nije ništa novo, dogodilo se mnogim mojim drugim kolegama, a pokazuje da nismo svi jednaki pred zakonom. Novinari su službene osobe koje bi trebale biti zaštićene dok rade svoj posao, a ne da ih maltretiraju, vrše pritisak ili pokušavaju spriječiti da rade, a to je bio u ovom slučaju Thompson i njegova riječ. Takvi ljudi trebaju biti kažnjeni. Ispostavilo se da ipak nije jednako kad je novinar u pitanju, policija ne reagira na jednak način, pravosuđe ne funkcionira jednako kao npr. kad netko nešto napiše protiv premijera na Facebook pa ta osoba u roku od 24 sata bude uhićena. Tako da se tu iskristalizirao problem pravosuđa koje bi trebalo biti puno učiinkovitije kad je zaštita novinara i njihovog posla u pitanju."

Uvijek je lijepo dobiti nagradu'

Ove godine nominirana je za Večernjakovu ružu u kategoriji TV osobe godine dok je RTL-ova Potraga nominirana za Večernjakovu ružu u kategoriji TV emisije godine.

"Uvijek je lijepo dobiti nagradu, bilo koju, i od struke i od publike, od publike posebno! Meni bi to konkretno značilo da ljudi cijene ono što radim, a radim to zbog njih, zbog javnosti i u tom smislu bi mi to bilo jako drago. Često je slučaj kad radite na televiziji da vas ljudi prepoznaju na cesti 'Ah, znam te, radiš na televiziji', a drugo je kad ti ljudi priđu i kažu 'Ah, znam te, ti si radila to i to'. E to je ta publika zbog koje ja to radim, kojoj sam zahvalna i ako bi mi oni dodijelili Večernjakovu ružu, to bi mi bilo užasno drago", kaže.

Na pitanje čime bi se bavila da nije novinarka, Danka kaže kako je ponekad znala razmišljati o tome, ali nije sigurna da bi je ijedno zanimanje toliko ispunjavalo. "To je neka vrsta zaraze, a ne posla, ali ne znam, možda bih bila neka privatna istražiteljica", rekla je Danka te dodala da ne bi ništa drugo radije radila.

Uzori su mi uvijek ljudi koji su konstruktivni'

Na pitanje kamo bi voljela otputovati da može, Danka je otkrila: "Možda u Južnu Ameriku, nikad nisam bila na Machu Picchu, tamo bih rado otišla, sviđa mi se mentalitet, nikad nisam bila, ali voljela bih vidjeti", kaže s osmijehom.

Unatoč dugogodišnjoj karijeri, Danka ima tremu pred kamerama, ali samo u određenim situacijama.

"Evo sad imam, ne volim kad je kamera uperena na mene pa moram nešto pričati, ali kad sam na novinarskom zadatku, onda zapravo ne jer se trudim biti upućena u ono što radim pa vladam situacijom. Onda nemam tremu", objasnila je. Na pitanje tko su joj uzori, objasnila je kako oni nisu nužno iz svijeta novinarstva.

"Uzori su mi uvijek ljudi koji su konstruktivni, ja sam dosta temperamentna, kad sam bila manja imala sam dugačak jezik, cijeli život se nekako trudim ne reagirati na prvu, manje zamjerati... Tako da se divim ljudima koji su konstruktivni."

U videointervjuu otkrila je i koja joj je neostvarena želja. "Neostvarena mi je želja da novinari budu cijenjena profesija, da novinarstvo ima smisla, da budemo svi pošteni i profesionalni i da nas javnost takvima i doživljava - da radimo posao koji je prije svega zbog njih tu", zaključila je Danka naposljetku.