I prije nego što smo krenuli, snimatelj Janko Gredelj i ja već smo shvatili da s Kinezima nema šale. Od fotografije za akreditacije do one za vizu, nakon desetak pokušaja konačno smo udovoljili zahtjevima. A pitanja za vizu? Cjelodnevno ispunjavanje i prisjećanje vlastite prošlosti valjda dok smo još bili tek u mislima roditelja. I ne, nema zaokruživanja podataka, traže točan dan, ne samo mjesec kad si krenuo/la u osnovnu, srednju, faks...I tako do šukundjeda!

Vojnika uokolo kao da se sprema Treći svjetski rat

No, znali smo da nas čeka Daleki istok, sve smo istražili, izguglali i krenuli! Iz Zagreba do Dubaija, cca 6 sati, tamo čekanje isto toliko i onda do Pekinga skoro 8 sati. Nakon doslovno cijelog dana putovanja - u Kini smo! A onda čekanje u redu i kontrola, koja trajeeee.
Kad smo sjeli u taksi i dali adresu hotela, na kineskom isprintanu jer inače ne kuže, upijali smo sve oko sebe. A iako je Peking glavni grad, s 20-ak milijuna stanovnika, čak smo relativno brzo stigli do hotela u širem centru grada.

Ostavili stvari, uzeli kameru i krenuli - podzemnom do centra jer je na cesti za centar kaos, uspjeli doći pred Zabranjeni grad i Trg nebeskog mira (Tiananmen), koji je, doduše, dobrim dijelom bio zatvoren zbog dolaska stranih državljana. Vojnika uokolo kao da se sprema Treći svjetski rat.

Na svakoj recepciji hotela prekriženi su Facebook i Google

E sad, već je kasno, a mi planiramo snimati gužvu u centru grada, shopping ulice, pitamo, engleski baš nitko ne zna, osim turista, koji se u Kini snalaze isto kao i mi. S internetom kreće drama koja nam je obilježila put jer od slanja materijala u redakciju bez interneta nema ništa, a na svakoj recepciji u hotelu prekriženi su Google, Facebook i skoro sve ostale uobičajne društvene mreže. Srećom, skinuli smo aplikaciju koja to blokira, na trenutke više ili manje uspješno...

Nekako sjednemo u podzemnu, izađemo onako po procjeni i stvarno - uske i široke ulice pune ljudi, od europskih i američkih trgovina do tradicionalnih kukaca na šapićima. Ne, nismo ih probali, ali gledali smo druge kako uživaju u njima, nije im, barem na prvu, ništa bilo! Snimamo zadovoljni, kad evo policije, jedan, pa njih desetak - "No, no" to je sve što smo razumjeli.

Satima smo stajali pored računala da bismo poslali materijal u redakciju

Pregovori bez uspjeha, računamo, dosta smo snimili i vraćamo se u hotel slati. Čak su razumjeli da nam treba Wifi šifra, ali tom "brzinom" pet minuta materijala stiglo bi do Božića. Iduće godine. Dobro je što je Kina "u plusu sedam sati" pa još nismo uzrujani, na kraju dobijemo hotelski kompjuter kraj kojeg smo satima stajali dok se nekoliko minuta slalo. Već je dva ujutro, onesvjestili smo se, a tek sutra sve počinje.

Premijer i delegacija su stigli, prvo na jednom kraju grada snimanje sastanaka s gospodarstvenicima, onda bilaterala s kineskim premijerom. Great hall of the people izgleda senzacionalno...Ali, mogli smo posnimiti koji kadar, a kad sam pitala za izjavu, samo su me blijedo pogledali i najavili priopćenje. Možda. Sutra.

Avantura sa slanjem part two i nakon svega jet leg. Ujutro avion, letimo u Hangou, 1300 km od Pekinga. Tamo odmah, s koferima, snimamo sastanak s gradonačelnikom, obilazak spomenika Marcu Polu, i fascinantni noćni light show najezeru. Na ljepšoj predstavi nisam nikada bila, a još kad su pustili europsku himnu usred Azije, divno. Konačno idemo do novog hotela, moramo slati sve sto smo snimili, ali brzina interneta je ko da smo kornjaču poslali za Zagreb.

Na recepciji ne znaju engleski, šalju nas u "internet caffe", što je ustvari igraonica puna kineske djece i ne primaju nas jer nemamo kineski ID. Ulazimo Janko i ja od hotela do hotela, više ne radi ni Starbucks, u čiji smo internet polagali nade. I konačno, fancy hotel, predstavili se kao gosti i kasno, ali ipak poslali.

Internet je iz 20. stoljeća, ali su zato vlakovi iz 22.

Kraj dana, nismo se ni otpakirali jer ujutro zorom krećemo prvo na 36 kilometara dug most busićem, a onda vlakom za Šangaj. Vlak je svemirski, 340 km na sat i stvarno smo brzo stigli.A onda po Šangaju: kofere ostavili u hotelu delegacije i snimanje, jedan pa drugi sastanak. Snimanje, pisanje priloga, snimanje, pa slanje i konačno – stigli do našeg hotela. Po nazivu ne obećava, ali štogod. I taman kad smo htjeli sjest i odahnut, nešto nije dobro poslano i Janko se ponudio da se sam vrati do hotela i pošalje ponovno. Ja sam ga iz solidarnosti čekala iako je 1 ujutro.

A sutra, odnosno za par sati dižemo se u 3 ujutro jer nas kineski protokol vodi na otvaranje Expo, uvoznog sajma. Okupljanje u 4.20, a sajam počinje u 9.30!!! Sušili smo se u gigantskoj sali satima, razgovarali doduše i s kineskim novinarima, koji se boje svoje sjene (komunizam je to ipak) da bismo snimili dva i pol kadra i na kraju morali krenuti prije super zanimljivog govora Billa Gatesa jer idemo u centar grada na otvaranje Ureda turističke zajednice i iako je već 20 sati, tek krećemo pisati, snimati i slati jer u Zagrebu je tek popodne. Vrhunac je kad je uoči snimanja za Direkt počela pljuštati kiša i odjednom su se svjetla nebodera – ugasila! Jer štede, pa su upaljena do 22!

Kontrole na aerodromu su neviđene

A snimka u mrkloj mračini nije neki hit. Idemo do hotela delegacije, tamo je provjereno dobar internet i konačno – kraj dana. Sutra zadnji dan, samo sastanak s gospodarstvenicima i kineskim i hrvatskim. Osmislimo sve, napišem prilog,
idemo do grada malo posnimiti gužve, mnoštvo ljudi, ali – bez uspjeha, kiša je i sjednemo u njemački restoran jer nam je iskreno malo loše od mirisa kineske kuhinje.

Pošaljemo što smo snimili i krećemo na aerodrome. Tamo smo pet sati, kontrola ponovno kao da smo ponijeli pola Kineza sa sobom i krećemo. Da, put do Dubaija sad traje dulje, 10 i pol sati, pa onda još 6 do Zagreba, ali idemo doma! Naravno, skupljamo dojmove, žao nam je što nismo više vidjeli, istovremeno, drago što smo obišli barem dio države u kojoj živi više od milijardu i 300 milijuna ljudi. Jer koliko god kaotično bilo, i ovo putovanje je još jedno bogatstvo, iskustvo, i dobro i loše - koje ostaje i oplemenjuje!