Jedan od najpoznatijih jugoslavenskih glumaca, Miodrag Krivokapić , za RTL dao je intervju uoči izlaska serije 'Besa', a budući da se ova kriminalistička dramska serija emitira na RTL-u, od ponedjeljka do petka u kasnovečernjem terminu, kako bismo pobliže objasnili produkciju ove nagrađivanog regionalnog ostvarenja, intervju prenosimo u cjelosti. Iako u mirovini, Miodrag već godinama aktivno radi, a kaže kako mu je baza uvijek bilo kazalište. U posljednje vrijeme ipak se malo izolirao iz javnosti pa ga se rijetko može vidjeti na događanjima, a najveću radost donose mu unuci, djeca njegovog sina, također glumca Bojana Krivokapića. U 'Besi' Miodrag glumi Božu Perića, oca glavnog lika Uroša Perića koji se našao u začaranom krugu zbog prometne nesreće koju je skrivio, a evo što kaže o svom liku, odnosno ulozi za koju tvrdi da je drugačija od onih na koje je navikao.

Za početak, recite nam kako je došlo do vaše suradnje u seriji 'Besa' i što vas je privuklo ovom projektu?

Što me privlači poslije toliko godina u ovom poslu, to je tako relativno. Ali znate što ću vam reći – nekad vas privlači sadržaj, nekad vas privlači honorar, a nekad vas privlači osjećaj da vam se čini da se od toga nešto može napraviti. A kada sam dobio nekoliko scena serije učinilo mi se da se od toga zaista da nešto dobro napraviti. Inače ne glumim često u, nazovimo ih, akcijskim serijama, više nekim obiteljskim, ali ovo mi se učinilo zanimljivim.

Što nam možete reći o vašoj ulozi i vašem liku u seriji 'Besa'?

Nisam imao kompletan scenarij u rukama kad sam pristao na sudjelovanje, imao sam samo svojih nekoliko scena, ali jako mi je bio zanimljiv taj odnos mog lika sa sinom, što Raša igra glavnu ulogu. I tu sam vidio da se može nešto napraviti u ulozi oca kojeg grize savjest da nije bio dobar otac, da nije bio prisutan dok je sin odrastao i na toj relaciji mi se učinilo da se može puno toga uraditi. To me je najviše privuklo ovoj seriji.

Svi roditelji se često u životu pitaju – jesmo li negdje pogriješili, tako se i moj lik preispituje – gdje sam ja to zapravo pogriješio, zašto nisam bio prisutan kad sam trebao biti, jesu li neke stvari mogle biti drugačije i slično. To je tako jedno vječno i delikatno pitanje, zanimljivo svakako.

Koliko vam je bilo teško i je li vam uopće bilo teško prilagoditi se ovakvoj ulozi koja, kako ste i sami rekli, nije vaša uobičajena uloga.

Svaki glumac detektivski, istraživački pristupi određenoj ulozi, istražuje i skicira svoj lik, slaže njegovu sliku u glavi. U svakom liku tražim nešto ljudski, nešto s čim se mogu povezati, što može biti zanimljivo u tom liku. Kad dobijem scenarij onda uvijek procijenim koliko mogu sebe dati u ulogu. Ako procijenim da to mogu, onda prihvatim ulogu.

Jeste li ponekad odbili ulogu jer ste procijenili da to nije za vas?

Uloge se odbijaju zbog raznih stvari, ali u tom smislu nisam odbio ulogu jer nisam imao tu situaciju da je neka uloga bila prevelik izazov za mene, u televizijskom smislu. Ali u teatru sam imao vrlo izazovnih uloga, gdje su mi davali ono što ja sebi ne bih dao, ali u teatru postoji jedan istraživački proces u glumcu. Obradujete se kad vidite da u sebi imate prostore za koje niste znali da imate i to je fantastično, tu rezultat bude sjajan. Sjajne uloge traže vrijeme i prostor ako želite napraviti nešto što nije uobičajeno, nešto što nije svakodnevno, što nije standard. Glumci su najčešće u svom poslu ograničeni terminom, pa financijama i slično. Malo se vremena ima da se nešto duboko obradi, a to se može još samo u teatru, mada se i tu sve manje vremena ima.

Vratimo se na seriju 'Besa', vjerujete li u čvrsta obećanja koja se moraju održati pod svaku cijenu?

To je pitanje osobe. Meni je poznat termin, pojam bese" jer sam odrastao dolje i znam što to znači, ali mislim da je to vezano za određene osobe i njegove kvalitete. Ne možete za jednu, određenu društvenu zajednicu reći da smo sad svi mi kao jedna zajednica obećati nešto. Pojedinac može obećati samo za sebe i osoba koja se obećaje se može vezati za vašu riječ. Nekad su govorili – ljudi se vežu za riječ, a volovi za rogove. Prema tome, to je sve pitanje morala i etike. A mi živimo u vremenu u kojem, kako Shakespeare kaže, je iskočilo iz zgloba. Kome danas vjerovati, danas više ništa ne znači ni kad se potpiše nešto. Ja mislim da je problem današnjeg vremena zapravo problem etike i morala i toga, nažalost, sve manje ima, a bez toga se ne može jedna društvena zajednica izgraditi u zdravo društvo. Živimo u svijetu u kojem riječi ne znače ništa, a morale bi značiti. Bilo bi dobro kad bi postojala takva etika – ja sam rekao, dao sam besu, ja ću to ispuniti. To mi je tako jedna fina, romantičarska ideja koja, bojim se, u ovom vremenu ne postoji. A u slučaju serije, uz ovu besu ima i malo prisile, tako da je to sve zapravo relativno.

Kad se prisjećate svojih glumačkih početaka, što vas je privuklo glumi?

To je bila potreba. Kasno sam upisao glumačku školu jer sam prije toga studirao pravo četiri godine. Kasnije sam u Zagrebu upisao Akademiju, ondje sam i završio, pa glumio u Gavelli, u HNK... Meni je gluma bila strašna potreba, mislio sam da ne moram upisati Akademiju ako je selekcija toliko rigorozna, pa sam jedno vrijeme mislio otići u inozemstvo i ondje se baviti glumom, ako je to ondje lake, meni je samo bilo važno da to radim.

Jeste li ikada požalili što se bavite glumom, a ne pravom ili nečim trećim?

Nisam požalio, čak su se i moji roditelji u jednom trenutku pomirili s time kad su vidjeli da se od glume zapravo može živjeti. Moje iskustvo s glumom je dobro, što se tiče teatra, filma i televizije. Ja sam se najviše držao teatra, ali onda sam jednom na nekom portalu pročitao koliko sam sudjelovao i na drugim projektima, nisam mogao vjerovati. To je meni sve bilo nekako usput, nisam se tome toliko posvetio koliko teatru. No svaka uloga i projekt su posebni na svoj način.

Kazalište, serija ili film? Što vam je onda danas draže? Koje su razlike između toga?

Sve ima svoje prednosti. Ozbiljna draž glume može se dogoditi i na filmu i na televiziji ako dobijete na vrijeme scenarij i ponudu. Važne su probe. Nekad je to bilo češće, nego danas. Danas se često dogodi da se glumci prvi put sretnu na setu snimanja, što nije dobro, pogotovo za mlade glumce koji nisu imali priliku vježbati. Ali svatko ima svoj put. Za mene je teatar bio istraživački prostor, a film i televizija su od mene dobili ono što sam pronašao u teatru, što sam shvatio o sebi, o društvu i o glumi.

Koji su vam planovi za budućnost, radite li na još nekim projektima?

Planova imam, ali ne mogu o njima govoriti javno. Iako sam u mirovini, aktivan sam u glumi, dok god vidim smisao i imam volje za time. Radim puno u kazalištu, kojem sam se vratio poslije puno godina. Zbog predstava sam propustio i neke televizijske i filmske ponude jer mi je bilo važno posvetiti se određenim projektima u kazalištu.

Imate li želju zaigrati u nekom stranom filmu, ponude ste imali?

Bilo je ponuda, ali nikad nisam imao te ambicije. Ali imam savjet mladi glumcima, a to je da uče jezike. Engleski obavezno moraju znati, a bilo bi dobro da i još jedan znaju. To govorim zato što je jezik ogromna barijera. Ja sam imao priliku glumiti vani, ali ja se nisam htio upustiti u to. Kad radite na svom jeziku, ne možete doći do nekih nijansi u glumačkom smislu, kako onda to odraditi na stranom jeziku, teže je. Mogao sam u Italiji glumiti, ali nisam imao tih ambicija da krećem u novoj okolini. Dovoljan mi je bio naš prostor. Ne kažem da je to dobro, savjetujem mlade ljude da probaju oboje, ali zato je jezik baza svega.

Kakav savjet ste dali sinu kad vam je rekao da će se baviti glumom?

On mi nije rekao do samog kraja, mislio sam da će se baviti košarkom i da će ići tim putem do kraja. A onda je bio na prijemnom, prošao je i rekao mi da će ići tim putem. Dosta radi, puno radi u kazalištu. Vidim da glumcima danas nije jednostavno jer je velika koncentracija mladih glumaca. Nudi se puno, ali ih je i mnogo, konkurencija je strašna, a i kazališta su puna. Mnogi mladi glumci ne teže teatru, a to je baza. Vi danas možete biti jako dobri, ali da vas za tri godine više nema. Glumački posao je čudan i zato mislim da je kazalište baza jer je u glumi najvažnije da traješ, a u teatru možete trajati.