Samo za RTL.hr Maida se osvrnula na uspješnu rukometnu karijeru, ispričala sve osvom programu škole rukometa za djecu s teškoćama u razvoju, ali i otkrila što očekuje od nastupa naših ''kraljica šoka'' na prvenstvu koje je pred njima.

Iza vas je bogata rukometna karijera, igrali ste i u nekoliko europskih klubova, a za našu reprezentaciju imate preko 100 nastupa. Postoji li nešto u sportskoj karijeri što niste ostvarili, a jako ste željeli?

Uvijek ostaje žal za neosvajanjem medalje. Imali smo jako dobru generaciju, dugi niz godina smo se pojavljivali na svjetskim i europskim prvenstvima, tako i na OI u Londonu, to je bio prvi put da se ženska reprezentacija kvalificirala na Igre.

Nikad nismo uspjeli stićido medalje kao seniorska ekipa, mislim da nismo imali nikog da nas dobro posloži, ja bih tako rekla. Imali smo jako puno pojedinaca, na svakoj poziciji po dvije-tri odlične igračice, ali nažalost, nismo nikad osvojili medalju. Najbolji naš rezultat bila je bronca na Juniorskom europskom prvenstvu za žene te bronca na Mediteranskim igrama u Almeríji.

FOTO:Maida Arslanagić i Mikica Pusić potpisuju ugovore za RK Lokomotiva 2003. godine

Sudjelovali ste i na Olimpijskim igrama u Londonu 2012. godine. Kako pamtite to iskustvo?

Svakako je velika čast doći na Olimpijske igre i biti u Olimpijskom selu sa svim tim velikim imenima. I zapravo, ono što meni ostaje u velikom sjećanju je kako smo svi u tih 20-ak dana jednaki. I jedan Novak Đoković, i Michael Phelps, Kobe Bryant, svi smo sjedili u istoj menzi i borili se za istu stvar – za pobjedu i medalje. To je jedna lijepa stvar koja je san svakog sportaša i iskustvo koje ostaje za cijeli život.

Igrali ste za strane klubove... Koja je razlika između njihovog i našeg pristupa ženskome rukometu te sportu i sportašima općenito?

Nakon Lokomotive otišla sam u Španjolsku, zatim u Dansku 4 godine, pa 3 u Francusku i karijeru sam završila u Kataru. Danska je nekako ostavila najveći utisak na mene i moju karijeru. Došla sam iz jednog balkanskog mentaliteta gdje nema nikakvih odstupanja, trenerova je zadnja, nema prilagodbe igračima. I onda sam došla u jedan skandinavski mentalitet gdje je to bila potpuno druga priča, gdje sam vidjela da igrači imaju pravo izjasniti se, prvi sam se put susrela sa sportskim psiholozima dok je to još uvijek kod nas bila tabu-tema. U tom trenutku u Danskoj ženski rukomet je bio broj jedan, ispred muškog, i ispred velikog broja sportova -muških sportova.

Pogled na sport cijele te nacije je drugačiji. Oni dolaze gledati sport kao jednu razonodu, obiteljski. Često smo znali igrati ujutro u 10 ili 11 sati kako bi cijeleobitelji mogle dolaziti prije nedjeljnog ručka gledati dobar rukomet. Kod nas je to drugačije, svi su uvijek veliki izbornici, svi su najpametniji. Jednostavno, sport se gleda kroz jedne druge oči nego što je to u Skandinaviji. I u Francuskoj je to puno drugačije, od samog statusa sportaša, gdje ste vi profesionalac, ide vam staž, ide vam sportska mirovina, a to puno znači za budućnost jer svi znamo koliko je kratka karijera sportaša, lakše je kad imate podršku sustava u cijeloj toj priči.

FOTO: Ženska rukometna reprezentacija na pripremama 2012. godine

Vaš otac Abas Arslanagić bio je poznati igrač, ali i rukometni trener. Što je najvažnija stvar koju vas je naučio o rukometu i sportu općenito?

Pa prije svega bih rekla ne samo o sportu, nego o životu općenito... Mojim je roditeljima uvijek škola bila važna tako da mi ni u jednom trenutku nisu dopustili da zapostavim školovanje i na tome sam im dan-danas zahvalna jer sam uspjela paralelno uz svoju sportsku karijeru izgraditi i drugu, pa nisam osjetila toliko 'tragično'' taj kraj karijere nego sam nastavila odmah raditi. Osim toga, uvijek je dijelio savjete koje sam ja jako voljela slušati, ali znao je i gdje je granica. Nije dozvolio da mi možda puno više 'soli pamet'', kao što su to drugi roditelji radili, ili nabija neki pritisak. Svi savjeti su bili konstruktivni i uvijek je volio prvo slušati mene i kako se ja osjećam, a onda mi dati savjet. Cijela obitelj mi je oduvijek bila velika podrška.

Iako više ne igrate profesionalni rukomet, i dalje ste jako aktivni po pitanju promocije ženskog rukometa, što vas motivira nakon svih ovih godina?

Meni je jako drago što je i javnost malo pokazala interes za ženskirukomet jer smo uvijek tu bili nekako ispod pogotovo muškog rukometa, ali i ispod svih ostalih sportova. Inače sam borac za prava pa koristim priliku da se skupimo svi mi koji smo bili u rukometu i izborimo da naš sport dođe na stepenice i postolja na kojima bi trebao biti. Mislim da je ovo naših pet minuta.

FOTO: RTL

Imate i svoj program škole rukometa za djecu s teškoćama u razvoju. Kako je nastao?

Uz rukomet sam studirala i u Zagrebu završila studij logopedije prije nego što sam otišla van igrati. To je bila moja primarna ljubav i oduvijek sam htjela raditi s djecom. Po završetku karijere tražila sam način kako spojiti svoje dvije velike ljubavi – sport i rad s djecom, a pogotovo rad s djecom s teškoćama s kojima sam se susrela kroz razne projekte i volontiranja tijekom karijere. U Centru Sunce sam počela volontirati (po završetku karijere)u njihovom sportskom programu za djecu s teškoćama u razvoju i tamo se rodila ideja da pokrenem svoj rukometni program za djecu s teškoćama u razvoju, kako bih im mogla prenijeti svoje znanje i svoju ljubav i omogućiti im da se i oni bave sportom.

Početkom 2019. godineosnovala sam prvi inkluzivni rukometni program za djecu i mlade s teškoćama u razvoju u Hrvatskoj koji se zove HandbALL IN'. I tako je to krenulo prije tri godine, priključila mi se moja suigračica iz reprezentacije Ivanka Hrgović, zatim su tu su još od sportaša odbojkašica Tatjana Golubović, bivša rukometašica Vesna Milanović-Litre, Jelena Grubišić i Domagoj Duvnjak su nam ambasadori. Zaista se uključio velik broj sportašai drago mi je da možemo svi kolektivno dizati svijest o tom problemu.

Osim što ste ostvarili karijeru kao vrhunska sportašica, vi ste i magistra logopedije te magistra sportskog menadžmenta. Postoji li još neki cilj koji biste voljeli u budućnosti ostvariti?

Mislim da je edukacija vrlo bitna i da čovjek uči tijekom cijelog života. Uspjela sam se nakon deset godina pauze od fakulteta vratiti u svoju struku, ali samo radom, trudom i usavršavanjima. To konstantno radim, gledam koju ću edukaciju sljedeću upisati. One su gotovo u cijelosti usmjerene narad s djecom i rad s djecom s teškoćama u razvoju, prvenstveno na područje autizma. Trenerskih ambicija nemam većih od ovog gdje sam sada. Radim kao voditelj programa i trenerica u mom program HandbALL IN' i cilj mi je da se raširi po više klubova u Hrvatskoj. Krenuli smo i međunarodno pa se nadam da ćemo se širiti i dalje. Želim kroz rukomet zapravo podići tu kolektivnu svijest o problemima s kojima se bore obitelji i djeca s teškoćama u razvoju.

Ove godine žensko rukometno prvenstvo gledatelji će moći pratiti na RTL-u. Vi ste se našli u ulozi komentatorice, jeste li uopće dvojili?

Nisam dvojila nimalo. Kao što sam spomenula, mislim da je to naših pet minuta. Svi mi koji smo u tom sportu moramo pridonijeti da predstavimo ženski rukomet na što ljepši i kvalitetniji način javnosti.

Tko bi, po vašem cijenjenom mišljenju, mogao Hrvaticama biti najveća prijetnja na ovom prvenstvu?

Moje favoritkinje su uvijek Dankinje, jako volim skandinavski stil rukometa. Norvežanke su uvijek favoriti, ali one su mi već pomalo 'dosadne'', to je kao Francuska u muškom rukometu. Priželjkujem vidjeti i nekog drugog na vrhu, ali teško je jer su one ponovno jedan od glavnih kandidata za zlato. Uz njih, tu su Francuskinje i Brazilke, neeuropska, ali izrazito jaka reprezentacija s kojom i mi igramo u grupi. Ali ponekad iznenade i protivnici od kojih se ne očekuje. To je sport i sve je moguće. Igra se dan za danom, utakmica za utakmicom. Možda bude i neko veće iznenađenje!

Maida Arslanagić u RTL Sportu 2020. godine nakon velikog uspjeha hrvatskih rukometašica

Za kraj, što su najveći aduti naše reprezentacije na nadolazećem prvenstvu?

I na Europskom prvenstvu i na pripremnim utakmicama pokazale su tu svoju složnost. Kad god koja uđe s klupe, jako dobro odradi svoju ulogu. Ne vidi se gubitak neke prve postave ili prve igračice kad uđe druga da je zamijeni. Svaka igračica točno zna svoju ulogu i odradi to na sto posto. Nema oscilacija u igri, i to je vrlo važno. Kad bi naše igračice uspjele zadržati dobru, čvrstu obranu i da svatko odradi svoju rolu sto posto, mislim da u tom slučaju možemo očekivati puno.