Ove godine Mojmira Pastorčić nominirana je u kategoriji TV osobe godine ( GLASAJTE OVDJE ), a 'RTL Direkt' u kategoriji TV emisije godine ( GLASAJTE OVDJE )za Večernjakovu ružu, ali i Zlatni Studio Jutarnjeg lista. O nominacijama, godini iza nas, ali i ispred nas, radu cijele redakcije RTL Direkta te izazovima s kojima se suočavaju, razgovarali smo s Mojmirom Pastorčić.

Prije svega čestitke na nominacijama, kako vašim vlastitim, tako i onima za RTL Direkt. Ako je suditi po nominacijama, čini se da ste obilježili 2020. A što je vama, a i ekipi Direkta obilježilo tu godinu?

2020. je svima bila kao horor triler. Potresi, virus, strah, sumanuta nova stvarnost. I u takvo doba, kad ljudi imaju milijun pitanja, kad ne znaju što vjerovati, važnije je nego ikad kako radiš kao novinar, kako izvještavaš i kojim temama se baviš. Hvala na čestitkama, jako sam ponosna na to što netko misli da smo u tako teškoj godini bili među najboljima.

Ono što svi zasigurno pamte bilo je premještanje studija iz Krapinske u vaš stan. Sad kad s odmakom pogledate: koliko je to bilo stresno, ali i hrabro?

Štoje meni ovo trebalo, to sam počela misliti nakon tridana. Zašto mi je stan pun kablova i rasvjete? Zašto mi ogromna plazma blokira jedini izvor svjetlosti u dnevni boravak? Želim li stvarno da 300 ili 400 tisuća ljudi vidi što mi visi po zidovima? Jako puno ljudi je ove godine doživjelo rad od kuće, stres koji odjednom unosiš u intiman prostor i neke nove probleme. Neobično je voditi razgovor s ministrom iz svog stana, živciralo me kad bi za vrijeme emisije Vučko cvilio i grebao za lopticom. Teško je bilo zamisliti i dogovoriti emisiju s urednikom i novinarima bez da ih vidim. A poseban stres je bio što sam se sama šminkala i radila frizuru.

Upravo je to, između ostalog, i dovelo do toga da ste nominirani za Zlatni Studio u kategoriji TV voditeljice te za Večernjakovu ružu za TV lice godine. Jesu li vas nominacije iznenadile, ali i koliko takvo priznanje laska?

To je jako lijep kraj jako ružne godine. Težak je zadatak bio sjesti na Šprajcovo mjesto. On je originalna TV ličnost, ima odličan smisao za humor, jedinstvenu perspektivu i u Hrvatskoj je omiljen. Drago mi je da me se više ne percipira kao njegovu zamjenicu nego kao odvojeni entitet, koji ima svoj stil i koji zaslužuje ovakva priznanja.

Od novinarke i urednice došli ste i do voditeljske uloge. Jeste li sebe prije 4-5 godina uopće mogli zamisliti u toj ulozi?

Hahaha, nikako. Kad sam bila novinarka nisam mogla zamisliti da radim kao urednica. Da cijeli dan provodim za računalom, da ne radim reportaže. Onda sam postala urednica, ali nisam mogla zamisliti da budem voditeljica. Ali i to se dogodilo.

Nominacije stižu kao potvrda vašeg rada, ali ujedno znače i prihvaćanje publike. Čitate li komentare o sebi?

Nemam Facebook, nemam Twitter, nemam Instagram. I uglavnom ne čitam komentare. Ali nekad mi je zabavno saznati da sam i anarhist i da sam očito za HDZ, da sam i katotaliban, i pravoslavne vjere.

Smiješno mi je to, ali me zabrinjava što je razina komentara kod nas sramotna. Da jednu od najboljih ekonomistica u Hrvatskoj ispod svakog članka ljudi vrijeđaju zbog debljine? Da je normalno da se ljude vrijeđa na nacionalnoj osnovi? Omalovažavanja, laži, to je civilizacijsko dno dna koje je i na Facebooku i na portalima.

RTL Direkt je nominiran za TV emisiju i za Zlatni studio i za Večernjakovu ružu, a to je, moglo bi se reći, sad već postala tradicija. Što biste vi naveli kao najveći uspjeh Direkta u prošloj godini?

Ove sam godine najponosnija na dvostruku nominaciju za najbolju emisiju. Cijelu godinu smo se bavili svime što nas je snašlo, potresima, stradanjima i nevoljom velikog broja naših ljudi. Koronu smo obrađivali iz svih mogućih kuteva, davali smo sve od sebe da pitamo što treba, ručno brojali i računali, analizirali statistike, propitivali griješi li Stožer ili kasni, davali prostora različitim mišljenjima, znanstvenicima hrvatskim i svjetskim, tumačili što radi Island ili Češka ili Švedska, što je pogriješila Italija. Nismo ljude davili i bombardirali svakodnevnim golim brojevima, nismo strašili, trudili smo se davati kontekst, uspoređivati, baviti se onime što je važno. A u svoj toj teškoći smo pokušavali pronaći i pozitivne priče, i malo humora. Sretna sam da je naš trud publika prepoznala.

Koliko je bilo teško raditi emisiju u tim iznimno neobičnim vremenima, naročito na početku pandemije, kada je i sugovornike bile nemoguće pronaći?

Luda je bila ova godina. Neko vrijeme smo bili podijeljeni u timove, i ljude s kojima godinama radim svaki dan nisam uopće viđala. Stigao nam je novi urednik Ivan Skorin, kojeg pola redakcija nije vidjelo dva mjeseca. Šprajc i ja smo radili, svatko na svojem kraju Zagreba. Novinari koji inače svuda putuju i svima su blizu, i predsjedniku i djeci u vrtiću, odjednom se nikom ne približavaju, stoje na 2 metra, neki pleksiglasi, gosti ne žele u studio, na ulici nema ljudi. Ali snašli smo se. Nismo mogli preko granice pa su nam se iz Ljubljane, New Yorka ili Madrida ljudi počeli javljati skypeom. Novinarka Lada Marinović je zbog zdravstvenih razloga, recimo, sjedila kod kuće, ali je svejedno radila punokrvne analitične priče i intervjue bez da je izašla iz stana. Emitirali smo od doma. Radili smo bez pola redakcije, svega je bilo.

Biste li izdvojili neku posebnu priču u Direktu u 2020. godini?

Mogla bih nabrajati do sutra. KristinaČirjak, koja sa snimateljem Vanjom Bašićem provodi noć na ulici kao beskućnica, njezin nevjerojatan izvještaj iz Petrinje na dan potresa, njezina priča o Dušanu i Milanu, koji nemaju u što ukopčati kućanske aparate, jer žive bez vode i struje. I to još početkom prošle godine, prije nego se svuda pričalo kako se živi u Glini. Lada Marinović, koja s vrećicama za recikliranje u Saboru saznaje da brojni ministri i zastupnici nisu u životu bacili smeće, a kamoli da znaju u koju vreću ide plastika ili njezin sjajan prilog u kojem ministri uoči predsjedanja Vijećem EU govore samo engleski. Goran Latković koji se prvi sa snimateljem uvukao u kriptu katedrale ili u Sisku pronašao prave pravcate narikače.

Kako je reagirala redakcija kada ste vidjeli da je emisija opet nominirana?

Svi smo svima međusobno čestitali i proslavili pandemijski - s pivom na klupici. Biti nominiran za najbolju emisiju, to je rezultat truda cijele redakcije. I najmlađe novinarke Darinke Trgo, koja je čudo od 23 godine, pedantnosti producentice Tee Johman, studioznosti urednika Ivana Skorina, pameti Petra Panjkote. Ljudi krivo misle da je zabavnu emisiju zabavno raditi. To je ozbiljan i jako neglamurozan posao.