1.Trčanjem se baviš pola godine, a čak ni prethodne ozljede te nisu zaustavile. Otkud motivacija?

Oh, nemoj me ni podsjećati na ozljede! Nakon prvog pokušaja ozbiljnog trčanja, prošloga proljeća, ispostavilo se da imam tešku povredu leđa koju sam zaradila dugogodišnjim nepravilnim držanjem i sjedećim poslom. Uslijedila je godina dana terapije i period u kojem sam mislila da nikada više neću potrčati. Čak ni za autobusom. A onda je jedne lijepe večeri moj fizioterapeut rekao: Ok, spremna si za nešto aerobno!". Nije mi bilo jasno što želi reći, ali brzo mi je razjasnio. I tako, korak po korak, evo me opet na maksimirskom šljunku! Zar nije to najbolja motivacija?

2.Kako si se uopće zaljubila u trčanje?

Dobar dio djetinjstva i mladosti sam igrala košarku. Mogla sam trčati od koša do koša satima i ne bih se umorila. Ali, kad bih morala pretrčati neku ozbiljnu dionicu u komadu, u jednom smjeru, to je bio problem! Jednostavno nije išlo. I uvijek sam mislila da to nikad, ali baš nikad, neću moći. Ekipa za hakl se rasula, sve je manje vremena i sad mi je potrebna neka aktivnost kojom se mogu baviti u svoje slobodno vrijeme, neovisno o suigračima. Vodu ne volim, joga mi je dosadna, za plesove imam dvije lijeve noge pa mi je ostalo samo trčanje!

3.U subotu si otrčala svojih prvih službenih 10 kilometara. Kakav je bio osjećaj?

Neopisiv. Stvarno. Mislim da sam izabrala najbolju utrku za ovakav debi. Grawe noćni maraton je stvarno zakon. Tako dobra atmosfera, toliko pozitivnih ljudi... Da je sutradan bila repriza, išla bih opet bez obzira na bolne noge i zamor od sparine koja je vladala na stazi.

4.Voliš li trčati uz glazbu ili radije uživaš u zvukovima iz prirode/prometa/ekipe?

Budući da sam se u ovu avanturu otisnula zajedno sa suprugom, nemam ni potrebu za glazbom. Potrebna nam je tišina da uspijemo čuti jedan drugoga dok pokušavamo prozboriti nekoliko suvislih krnjih rečenica dok hvatamo dah! Najčešće trčimo u Maksimiru, i to ujutro. Po najvećim vrućinama bili smo na stazi prilično rano i stvarno je čudesan taj jutarnji mir. Bilo je prekrasno gledati prirodu kako se budi tijekom proljeća i jedva čekam doživjeti i njezin odlazak na zimski san.

5.Koji ti je cilj kada je trčanje u pitanju? Polumaraton? Maraton?

Prije šest mjeseci nisam mogla otrčati 2 minute u komadu, a sada trčim po 75 minuta. To mi je još uvijek nevjerojatno. Prije svega, želim trčati redovito jer vidim da se nakon trčanja odlično osjećam, imam puno više energije. Prvi cilj mi je to održati. Ima još nešto. Budući da sam alergičar i astmatičar, nadam se da će mi pomoći u disanju. To ću vidjeti ove zime. A što se udaljenosti tiče... hm... nekako mi se čini da bih radije trčala brže, nego dalje. Naime, nisam baš fan utrka koje se trče kroz nekoliko krugova. Volim se otisnuti daleko od starta jer me onda natrag goni saznanje da se moram vratiti do auta, cilja, muža, medalje, nečega. Kad bih došla do cilja sa saznanjem da su preda mnom još, recimo, tri ista takva kruga, mislim da bih odustala. Zato mi primamljivije zvuči brušenje brzine na desetkama, recimo. S druge strane, kažu da se na cilju maratona osjećaš kao da si vladar svemira. I to zvuči primamljivo. Možda si ga priuštim, recimo za 45. rođendan!

FOTO: Zdenko Mlinar/Fotosofia12

6.Kako bi potaknula one koji se tjeraju" na trčanje, a nikako da se pokrenu?

Neka dođu na jednu utrku. Najbolje na Grawe noćni mataron. Tko tada ne protrči, ni neće!