Nakon što smo stigli u Dublin shvatio sam da se baš i ne trebamo znati služiti engleskim jezikom jer gdje god smo došli, netko je pričao hrvatski. U hotelu nas je odmah pozdravila djevojka koja ondje radi kao konobarica, a kolege su na katu sreli dečka koji radi kao sobar. I tako stalno, gdje god se okreneš, naiđeš na nekoga tko je stigao iz Hrvatske. Na prvi pogled Dublin djeluje kao predgrađe Londona. Nema velike razlike, a nekako mi najviše nedostaje trg ili mjesto koje možeš zvati centrom. U samom centru postoji nekoliko ulica, šetnica s dućanima, ali nema mjesta za koje možeš reći "e, ovo je baš centar grada". Naravno, tu su njihovi pubovi, dva najpoznatija u koja dolaze ljudi sa svih strana svijeta, a jedan od njih, Living Rom, postao je omiljeno okupljalište ljudi iz Hrvatske. Kad igra nogometna reprezentacija, ondje se gledaju prijenosi.
Vrijeme je bilo predivno, sunčano i toplo, ali sakrije li oblak sunce, osjetno je hladnije i odmah sam posezao za jaknom. Kažu nam svi da smo pogodili možda najbolje vrijeme u cijeloj godini jer dugo nisu imali nekoliko sunčanih dana za redom. Ljudi koji su otišli iz Hrvatske najviše su se žalili upravo na vrijeme: ili pada kiša ili puše jak sjeverac, a kažu da je onda problem hodati ulicom. Dodaju da je vrijeme depresivno, veći dio godine je oblačno, kišovito i vjetrovito pa im to nikako nije sjelo. Žale se i na hranu, moje iskustvo u vezi hrane je podijeljeno. Jeo sam u nekim dobrim restoranima, ali i u nekim u kojima je hrana bila onako tipično turistička. Situaciju im spašava dućan s hrvatskim proizvodima, ali se jasno vidi koliko su naše tvrtke nespremne za izvoz proizvoda u Europu. Jedna naša najpoznatija čokolada 15 je centi skuplja od najpoznatije europske čokolade. Zaista je teško konkurirati. Kutija naših legendarnih keksa s čokoladom ondje košta 2,80 eura.
Što se životnog standarda tiče, puno je bolji nego u Hrvatskoj. Plaće su bolje, posla uvijek ima tako da ljudima nije teško promijeniti posao. Vrijedne radnike nagrađuju napredovanjima i povišicama, pa kad netko dulje vrijeme radi u tvrtki i poslodavac je zadovoljan njime, tjedno može zaraditi i 800 eura na prosječnom radnom mjestu.
Ipak, u Dublin sam otputovao tjedan dana nakon Londona, koji je na mene svakako ostavio utisak. Od listopada prošle godine više i ne brojim koliko sam puta bio u Londonu, gdje sam pratio slučaj Ivice Todorića. Kolege u redakciji mi u šali dobacuju kako bih mogao zatražiti i državljanstvo, koliko sam često tamo. Kažu kako u redakciju Informativnog programa dođem tek u posjetu, a da je London naše dopisništvo. Kad nisam u inozemstvu, uglavnom sam u automobilu i putujem Hrvatskom zbog razno raznih tema i događaja. Ako ne računamo otoke, u četiri godine, koliko sam na RTL-u, obišao sam cijelu državu.
Lijepo je to iskustvo, upoznati brojne ljude i čuti njihove životne priče, a najljepše je kad im uspijemo promijeniti život na bolje. Najvrjednija investicija koju sam u posljednje vrijeme napravio je kupnja malog kofera, koji je uz mene stalno na putu, a sada ga planiram spakirati i pospremiti u garderobi na RTL-u jer mi se nebrojeno puta dogodilo da ujutro nakon kolegija odmah moram krenuti na teren, s mogućnošću zadržavanja nekoliko dana. Uživam u putovanjima, pa makar ona bila 10 km od Zagreba. S obzirom na udarnički tempo, čim sjednem u automobil, obično zaspem i probudim se kad mi zvoni mobitel ili prije nego stignemo na odredište. Sad ne znam koliko se to sviđa kolegama snimateljima, a s obzirom na to da puno pričam, vjerujem da im to nekada dođe kao odmor.