Ove godine si se odlučio na neobičan ljetni pothvat – krenuo si od Zagreba prema Novom Vinodolskom pješke. Kako si uopće došao na tu ideju i što si njome htio postići? Testiraš sam sebe ili?

U stvari, hodali smo do Klenovice pokraj Novog Vinodolskog , no udaljenost od Zagreba je slična, oko 180 kilometara , za što nam je trebalo 9 dana. Neke dane hodali smo samo 15-ak kilometara, a neke preko 25 , što nekome možda i ne zvuči puno , no s obzirom na prtljagu od oko 20 kg i činjenicu da inače nismo aktivni hodači i planinari, mi smo bili vrlo zadovoljni postignućem. Za cijelu me ideju inspiriralo poznato hodočašće kroz Francusku i Španjolsku, Camino de Santiago, o kojemu sam ranije čuo i čitao samo dobre, zanimljive stvari. Prije ljeta, jedne večeri, na televiziji je bio i film o tom hodočašću koji me dodatno potaknuo da ga želi m prohodati. Nažalost, kako za cijelu rutu treba oko 30 dana, a nemam toliko godišnjeg odmora, hehe, sjetio sam se ovakve kraće, domaće varijante, od Zagreba do najbliže morske obale. Činilo mi se da bi to mogla biti jedna prava avantura, zabavna i izazovna, poput onih u Zagorovim stripovima, pa sam se vrlo brzo zagrijao za cijelu ideju i počeo je u detalje razrađivati.

Tko ti je pravio društvo i koliko dana ti je trebalo?

Kad sam ideju izložio prijateljima, nekoliko ih se zagrijalo za nju i na kraju su dvojica pošl a sa mnom. To su moji dragi, dugogodišnji prijatelji Dejan Horvatić i Hrvoje Fišter.

Što je bilo najizazovnije na putu, koja ruta je bila najteža za prijeći? Koji dio Hrvatske te na tom putu najviše oduševio?

Teška nam je bila dionica preko Kleka, koji u stvari nismo morali prijeći, ali smo baš htjeli. Nije bila toliko teška zbog terena, koliko zbog manjka vode. Naime, u jednom trenutku nam je ponestalo vode, a planinarski dom na Kleku taj dan nije radio pa smo bili nekoliko sati bez nje, a bilo je prilično vruće. Također, teška je bila dionica iz mjesta Jasenak preko Velike Kapele do cilja, Klenovice. Tada smo velik komad puta prolazili kroz šumu. Bili smo gotovo 24 sata bez signala na mobitelu i ponovno nekoliko teških sati bez vode, a dio puta prolazili smo i noću, što je u šumi pomalo zastrašujuće. Osobito jer su nam u mjestu Jasenak, gdje smo upoznali puno dragih ljudi, rekli da se posljednjih godina u toj šumi nakotio velik broj medvjeda. Ipak, na moju žalost, nismo vidjeli niti jednog... No zmija nije manjkalo, što mi nije bilo tako drago vidjeti. Susreli smo i poskoke i riđovke. Kažem, to su bili trenuci bez signala na mobitelu zbog čega je strah od ugriza zmije još veći, no bili smo spremni - uže za podvezivanje udova, nož za rezanje rane od ugriza i usta za sisanje otrova. Sve nas je to podučio jedan gospodin u podnožju planine. Na sreću, ipak nam nije trebalo to znanje. Tu trebam napomenuti da su upravo te dionice, koje sam izdvojio kao teže, ujedno bile i najljepše i najbolje na cijelom putovanju baš zbog prekrasnih šuma, planina i pogleda koji pucaju" s njih. Apsolutna divljina, sloboda i mir.

Koliko ti je trebalo da se uopće pripremiš za put i jesu li te obitelj i prijatelji čudno gledali kad si rekao što smjeraš?

Za sami put se inače nismo dugo pripremali. Sad kad gledam, trebali smo više, ali nismo stigli zbog posla. Svega smo nekoliko puta išli na Sljeme, i to samo s laganom prtljagom. Ipak, sretna je okolnost da se svi barem rekreativno bavimo nekim sportom, poput bicikliranja, nogometa, planinarenja... Osim toga, osim fizičke spreme za ovakvo je putovanje jako bitna i psihička sprema, da si u glavi čvrst i stabilan, da nisi svadljiv, a takvi smo sva trojica tako da smo cijelim putem uživali u razgovoru, šahu i druženju, bez svađa i pomišljanja o odustajanju. Najveći problem koji smo imali bili su žuljevi kojih smo svaki imali između 3 i 5 komada. Sanirali smo ih više puta dnevno, no događalo se da, kad bi se koji žulj i uspio oporaviti, novi bi niknuo. Tu je, osim flastera, krema i pudera, također bila važna snaga volje da uz pomoć razgovora naprosto zaboravimo na bolne žuljeve i dovršimo putovanje.

Što se obitelji tiče, ove me godine čak nisu čudno gledali kad sam im izložio cijelu ideju jer su pomalo navikli na moje ludorije s obzirom da 9 godina putujem s prijateljima biciklom po Hrvatskoj. Jedino je moja draga nona imala svoje karakteristične melodramatične doskočice pa je tako kad sam joj rekao - Nona, ne brini, vratit ću se" – odgovorila kratko i zabrinuto – Ne znam."

Obilazak Hrvatske biciklom ti je već dugo godina praksa. Koliko dana je trajala avantura biciklom po Hrvatskoj i koju si dionicu odabrao za ovu godinu?

Biciklom sam po Hrvatskoj u posljednjih 9 godina napravio 11 većih putovanja. Prošao sam cijelu Jadransku obalu od Savudrije do Prevlake, neke otoke, mnoge dijelove Gorskog kotara, Like, unutrašnjosti Dalmacije, a ove godine sam se odlučio za Slavoniju. I nisam pogriješio, bilo je fenomenalno! Cijela avantura je trajala 7 dana pri čemu sam prešao nešto manje od 600 kilometara. Prošao sam Novsku, Gradišku, Požegu, Kutjevo, Našice, Đakovo, Vinkovce, Vukovar, Ilok, Dalj, Erdut i Osijek te završio putovanje u Kopačkom ritu. Osim što je šteta da naša država ne zna Slavoniju bolje iskoristiti za proizvodnju hrane, velika je šteta da ju ne znamo i bolje turistički predstaviti i ponuditi. Osjeća se rast ponude u tom segmentu, no on je nažalost prespor.

Slavonija je prekrasna, ljudi su iznimno topli i dragi domaćini, a hrana je prvoklasna. Za bicikliste, to je raj. Oni kondicijski spremniji mogu voziti velike dionice po ravnici ili izabrati planine oko Požege. Oni sa slabijom kondicijom ili naprosto željom za lakšim putovanjem mogu bezbrižno i bez većih napora prelaziti manje dionice, od 50 do 100 km na dan i još usput uživati u gradskim znamenitostima, hrani, kupanju u jezerima i rijekama. Definitivno se planiram tamo vratiti, najviše zbog ljudi i prirode.

Je li izazovnije pješačiti ili biciklirati?

I pješačenje i bicikliranje kao način putovanja imaju svojih lakših i težih strana. Osobno mi je pješačenje bilo teže zbog nekoliko razloga. Primjerice, putovanjem pješice svu prtljagu nosiš na svojim leđima, dok je pri putovanju biciklom ona ipak natovarena na sam bicikl i ti ju samo" vučeš. Osim toga, žuljeva na biciklu u principu nema, dok su pri hodanju oni svakodnevna pojava. I, naravno, na biciklu nizbrdicu praktički ne osjetiš dok pješice to nije slučaj, dapače.

No, oba načina putovanja imaju i jednu zajedničku crtu, jednu veliku prednost, a to je – sporost. Dovoljno si spor da si svjestan svakog kamena, drveta i čovjeka kraj kojeg prolaziš. Ljudi su prema tebi otvoreniji, naklonjeniji te jako zainteresirani za tvoj put. Možeš se lako zaustaviti u svakom trenutku i samo uživati - u tom jedinstvenom trenutku. Zaboraviš sve drugo, sve nebitno. Zbog toga putujem biciklom, a od ove godine i pješice. Volim taj osjećaj.