Novosti

Otkrivamo vam kako nastaju dijagnoze u popularnim medicinskim serijama!

Spoj stvarne dijagnostike, svakodnevnih životnih situacija i doze šminke recept su zbog kojeg volimo 'Dr. Housea', 'Uvod u anatomiju' i 'Hitnu službu'.

Press
22.10.2015 15:40

Producent ' Dr. Housea' , David Shore , u intervjuu za The Guardian objasnio je kako su on i njegova ekipa dolazili do ideja o bolestima pacijenata koje bi njihov glavni lik liječio. Naime, listali su mnogo medicinskih priručnika i udžbenika pa su tako naišli na porfiriju od koje urin postane ljubičast, Wilsonovu bolest zbog koje tijelo burno reagira na bakar ili pak na PDA, patent ductus arteriosus, koji dovodi do kolapsa pluća uslijed previsoke razine stresa.

Međutim, to je samo jedan izvor ideja, druge su dolazile puno spontanije, a na njih su utjecala brojna svakodnevna događanja iz života ekipe koja je radila na setu. Tako se pojavio slučaj djeteta koje je pojelo magnet – to se zaista dogodilo Shoreovom nećaku! Također, jedan od članova produkcijskog tima zabrinuo se za svog sina koji je odjednom dobio velike crvene plikove, da bi s ispostavilo kako je nakon tuširanja mokar legao na novi crveni kauč.

Profesor na sveučilištu Yale, Andrew Moeller , inače veliki fan televizijskih serija, pogledao je 364 epizode ' Dr. Housea', 'Uvoda u anatomiju' i 'Hitne službe' , nakon čega je došao do zaključka da gotovo svaka epizoda ima jednu ili više medicinskih grešaka ili nedosljednosti koje bi u stvarnom životu nekoga mogle koštati glave.

Primjerice, pacijente koji bi imali napade epilepsije pridržavali su na mjestu, čime bi ih zapravo više ozlijedili. Krvarenje se zaustavlja podvezivanjem uda, što može biti kontraproduktivno i dovesti do odumiranja zdravog tkiva zbog prekida cirkulacije, a nemoguć je slučaj u 'Dr. Houseu' kada si je pacijent bez medicinskog obrazovanja sam mogao snimiti rendgensku sliku. Ono što je najčešće zabilježio kao grešku je presporo odrađivanje umjetne masaže srca, koja i vremenski prekratko traje prije nego li se pacijenta smatra preminulim.

Što se tiče rana, ozljeda i drugih vidljivih znakova bolesti, za njih je zadužena šminkerska sekcija. Često se koriste kazališnom šminkom, ali i posebnom filmskom šminkom kojoj se može potpuno preobličiti ljudski lik ili tijelo. Najčešće se koriste tekući lateks, vata, umjetna krv i jestive boje kako bi se dočarala sva stanja u koje ljudsko tijelo može doći pod utjecajem raznih trauma, poput vatre ili metka.

Stoga, sve što vidite na malim ekranima, uzmite s dozom sumnje, ali bezbrižno nastavite uživati u maestralnom poslu vizažista i maštovitih producenata i autora.