U godini u kojoj se većinu vremena pričalo samo o Covidu-19 i u kojoj je sektor zdravstva stavljen u prvi plan, Leona je dobila godišnju nagradu Hrvatske liječničke komore za promicanje ugleda hrvatskih liječnika i liječničke profesije. Potvrda je to njezinoj predanosti poslu, zalaganju i snažnoj novinarskoj želji da gledateljima RTL-a, zajedno sa snimateljskim timom, svaki dan u emisiji RTL Danas" donese najvažnije informacije. Kako gleda na godinu koja je na izmaku i što joj znači nagrada, otkrila je za RTL.hr.

Cijela je godina svima, pa tako i novinarima, bila posebno izazovna. Što je vama iz novinarske perspektive bilo najteže u ovoj godini, a što s ljudske strane?

Doista je bila izazovna. Na početku nisam mogla ni naslutiti kako će baš u svim vijestima u cijelom svijetu vijesti o koronavirusu biti prve. Najteže mi je bilo nedavno na Jedinici intenzivnog liječenja u Kliničkoj bolnici Dubrava, kad su pacijenti umirali pred našim očima. Radili smo reportažu s odjela gdje leže najteži pacijenti. Na vratima su stajala njihova imena. Neka i rukom ispisana. Dok smo snimali, zamolili bi nas da pričekamo jer je pacijent umro i prekrižili bi nečije ime. Drukčije je kad o svemu izvještavate s prve crte. Dirnula me i priča o majci četvero djece, koja je završila na respiratoru u sisačkoj bolnici. Starija je od mene tek četiri godine. Teško je dolaziti do nekih odgovora, svakodnevni su rokovi često bili prekratki za sve ono što bih željela.

I inače pokrivate zdravstvo, ali sigurno niste ni slutili kako će ova godina biti toliko bombastična kad je o zdravstvu riječ. Pamtite li uopće da ste u ovoj godini odradili priču iz nekog drugog faha?

Dobro pitanje. Sjećam se da smo prvi nakon potresa u Zagrebu ušli u rezidenciju u Visokoj ulici. Najviše od svega bio je oštećen ured u kojem je trebala biti bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović. Naravno, bili su i izbori. I predsjednički i parlamentarni. Osmog listopada do podne radila sam priču o Danu Hrvatskog sabora, a baš smo tada imali rekordan dan. Više od 500 zaraženih u 24 sata pa je dan, naravno, završio s koronom i javljanjem uživo. Doista se više ničega ne mogu sjetiti bez korone.

Koju priču posebno pamtite u ovoj godini?

Pamtim ih nekoliko. Prvi smo donijeli da su na Klinici za infektivne bolesti Dr. Fran Mihaljević izolirali virus. Tada smo radili u timovima. Sve smo snimali na dan kada nismo bili u smjeni ni snimatelj ni ja, pa sam materijal čuvala do idućeg radnog dana. Sva ta oblačenja u zaštitna odijela i odlaske na terene, na Covid odjele i jedinice intenzivnog liječenja u Sisku, Karlovcu i Zagrebu ne pamtim samo ja nego i snimatelji koji su bili sa mnom. Kad sve to vidite i kad su baš svi oko vas zaraženi - nije vam svejedno. Ponosna sam i na priču o najmanjoj bebi u Hrvatskoj. Malena Elena iz Osijeka rodila se u jeku epidemije sa 414 grama. Ispratili smo je na najbolji mogući dan u ovoj godini - dan kad je iz bolnice puštena kući.

Što vam znači priznanje koje je stiglo od HLK?

To je veliko priznanje. Dobiti godišnju novinarsku nagradu za zdravstvo u 2020. godini, koje je više nego ikad prije bilo u fokusu u svijetu i u Hrvatskoj, doista je veliko. Nagrada je to za rad koji je ove godine bio posebno izazovan, ali i prijašnje godine u zdravstvu imale su svoje izazove i svoje probleme. Od liječničke pogreške ili propusta pa do uspjeha. Sve su to bile teme koje sam radila.

Kakvi su liječnici sugovornici, je li bilo možda nekih priča ili izjava do kojih niste uspjeli doći?

Da, ostalo je neodgovorenih upita i zatvorenih vrata, pitanja koja nisu željeli čuti. Ima onih koji će se uvijek javiti i onih do kojih je jako teško doći. I to su ljudi. Samo se sad u 2020. pokazalo koliko ih trebamo. Upozorenja godinama da ih nedostaje, neki su osjetili i na vlastitoj koži. Prekovremeni sati, zaštitna odijela, strah od zaraze, mladi na respiratoru i smrt koju svakodnevno gledaju. To je bila njihova godina. Oni su tako živjeli i radili, ja sam izvještavala.