Navikli smo je gledati u reportažama s rukometnih prvenstava, a RTL-ova novinarka i reporterka Maja Oštro Flis ovoga puta prati i Svjetsko nogometno prvenstvo. Sa snimateljima i kolegom Markom Vargekom svakodnevno u emisiji RTL Danas ima javljanja uživo, radi reportaže i sudjeluje ne press konferencijama hrvatske nogometne reprezentacije. Ova iskusna novinarka uvijek donosi svježe i zanimljive informacije, prva je kada se treba probijati do navijača, kao i kada treba glasno navijati za našu reprezentaciju. Zaljubljenica je u sport, posebice rukomet, ali, kaže, vjerno prati i nogomet. Javila nam se iz Dohe i iz prve ruke objasnila kako to tamo izgleda, vlada li euforija, gdje ih priče vode te je li očekivala suze izbornika Zlatka Dalića kada ga je pitala o Jošku Gvardiolu i njegovoj majci.

Je li vam ovo prvo Svjetsko nogometno prvenstvo da ga pratite na licu mjesta?

Da, radila sam s kolegama iz sportske redakcije nekoliko stvari, poput rukometa i boksa, ali ovo mi je prvo Svjetsko nogometno prvenstvo i sigurno ga nikad neću zaboraviti. Ovo je životno i poslovno iskustvo koje ću zauvijek pamtiti.

Uoči utakmice s Kanadom, kolega Marko Vargek i vi ste sjeli ste na kavu s bivšom predsjednicom Kolindom Grabar-Kitarović. Kako je protekla, o čemu ste razgovarali?Jeste li je sreli i uoči utakmice s Belgijom?

Ta kava dogodila se potpuno neplanirano i spontano. Prije intervjua smo svi sjeli, porazgovarali, popili kavu i pričali o sasvim običnim stvarima. O našim iskustvima u Dohi, sportskim temama, njezinom doživljaju Katraobzirom da je ovdje jako popularna. Ugodno, normalno druženje, i eto, ostala nam fotografija svima kao podsjetnik na to sve. Vidjele smo se i uoči Belgije.

Na početku se govorilo kako će hrvatskih navijača na ovom Svjetskom prvenstvu biti tek nekolicina. Kakvo je stanje na ulicama Dohe, je li naša zastava dominantna?

Ima dosta hrvatskih navijača, u nekom trenutku nam je rečeno da ih je uoči utakmice s Kanadom bilo četiri tisuće, ali mislim da je realnija brojka oko dvije tisuće. Ima dosta Hrvata iz Amerike, Kanade, Australije. Ljudi se snađu, većini je ovo putovanje i dolazak planiraju mjesecima unaprijed. Najviše je Marokanaca, Brazilaca i Argentinaca, tako da nismo brojčanomoćni, ali da smo glasni, jesmo.

S navijačima uvijek ima mnogo anegdota, koja vam je zasad najupečatljivija?

Ima ih i previše, evo baš jučer u javljanju uživo je jedan gospodin pozdravljao suprugu u rađaoni. On u Dohi, a ona u bolnici.Ima tu svega...

Uhvati li vas euforija na stadionu. Je li teško ostati profesionalan kada Hrvatska zabije gol? Skače li se, grli, pjeva, navija...?

Temperamentna sam Dalmatinka, pa često žustro navijam. I uvijek me ponese euforija i atmosfera. Između ostalog, to je ljepota sporta. Tako da, da. Skačem, navijam, pjevam.

Daliću ste postavili pitanje oko Gvardiola i njegove majke, a dok je odgovarao, to ga je ganulo. Jeste li očekivali takvu reakciju?

Pa i da i ne. Nisam znala da će biti tako emotivan, ali je baš je lijepo i iskreno sve rekao. Ta fotografija je stvarno nešto posebno tako da sam morala to pitati. Svi smo bili emotivni nakon toga jer su se svi na neki način sjetili svojih roditelja, ljudi koji su uvijek podrška. Daleko si ovdje od doma, svega što ti je poznato i drago, pa smo svi u tim trenucima malo imali knedlu u grlu. Mislila sam na svog sina, pa sam bila posebno emotivna, a poslije sam se i rasplakala. Dosta je na ovom terenu intenzivnih trenutaka, svatko to proživljava na svoj način.

Utakmica s Japanom mnoge je stajala živaca. Kako ste vi podnijeli tih 130 minuta? Jeste li s kolegama proslavili pobjedu ili je i nakon utakmice bilo radno?

Ova utakmica s Japanom je bila baš poseban doživljaj. Glas izgubljen, živci na minimumu, kada su se pucali jedanaesterci. Više od 40 tisuća ljudi, koliko je bilo na Al Janoub stadionu - je šutjelo. Muk, napetost, iščekivanje, pa onda euforija. Nešto predivno. Proslavili smo kako i treba proslaviti ovaj povijesni uspjeh, ali nismo pretjerali jer se dan nakon opet radilo.

Kada su rukometna prvenstva u pitanju, tu ste doma. Kakvi ste po pitanju nogometa? Pratite li inače vjerno naša prvenstva?

Obožavam rukomet i rukometna prvenstva. Pratim i rukomet i nogomet te jako volim tenis.

Kako podnosite vrućine u Dohi?

Prva dva, tri dana smo potpuno amaterski šetali u podne po Dohi. Brzo smo se opametili. Dobro, nije loše u prosincu biti na 30 Celzijevih stupnjeva. Samo da malo popuste s tom klimom u zatvorenim prostorima i super.

Što vas se dosad najviše dojmilo u Dohi?

Ljudi su super, simpatični, iznimno druželjubivi. Sve ih zanima i puno znaju o Hrvatskoj. Hrana je isto super. Doha kao grad - spoj pustinje i visokih, modernih nebodera. Ima tu svega. Zanimljiv grad, ali drugi su me puno više impresionirali.

Koji su vam daljnji planovi što se tiče reportaža u Kataru? Idete li gdje vas priča odvuče ili već unaprijed imate sve isplanirano?

Pola-pola. Ovisi o danu, situaciji, planovima i treninzima reprezentacije, jer je i to prilika za neku priču mimo sporta.

Iskusna ste reporterka i novinarka, no kako su kod vas tekle novinarske i redakcijske pripreme za Svjetsko prvenstvo. Je li bilo nekih razlika u odnosu na inače?

Najviše smo se uoči prvenstva bavili papirologijom, dozvolama za snimanje, a manje temama. Ali, znala sam otprilike koje će prve priče ići u RTL Danas, a onda sam ostalo dogovarala i rješavala u hodu.

Shvaća li sin Oliver gdje se nalazite, gleda li majku na vijestima i što kaže? Je li nogometni navijač?

Mislim da baš ne razumije gdje sam, zna da često budem na televiziji i onda viče "mama, Maja". Sad su mu kockice najveća opsesija, stalno nosi dres i obožava Luku Modrića.