Reporteri "Potrage" godišnje donesu više od 250 istraživačkih priča različite tematike koje ne ostaju samo 'mrtvo slovo na papiru', već pokreću stvarne promjene. Jedna od njih je i Ana Trcol koja je za RTL.HR otkrilakako je izolacija utjecala na njezin rad te kako je vratiti se u redovan poslovni ritam.

Veselite li se povratku uobičajenom ritmu rada?

Da, naravno! Iako mi je bilo predivno ponovno raditi s kolegama iz RTL-a Danas. Osobito kad bi me moja poslovna cimerica Leona Šiljeg barem 20 - 30 puta na dan zazvala "Hej, Trc!" da mi kaže kakvu budalaštinu ili kad bi nas Antonio Vuksanović gotovo svaki dan dočekao s kavom. No, prošlo je previše vremena otkako se "Potraga" ne emitira i mislim da nitko u međuvremenu nije dovoljno kontrolirao hrani li se zdravo Marijana Čikić, naživcirao Josipa Antolića, zadirkivao Danku Derifaj ili prozvao Darija Todorovića zbog loših šala.

Što vam je najviše nedostajalo tijekom izolacije?

Uff, sve! Zagrljaj, prijatelji, obitelj, ćakula u Kroli na manje od metar i pol, kazalište, subotnji odlazak na Dolac, mekoća kože na rukama,mediteranstvo, vijesti o bilo čemu osim COVID-19, mamini frigani inćuni, druženje s bratom i sestrom u Rijeci, piće s prijateljima nakon treninga (treninzi i ne osobito), odbijanje poziva za šetnju Sljemenom, vrijeme u kojem roditelji nisu prosljeđivali doista neobična videa preko WhatsAppa (ili, još gore - Vibera). Sve to mi još nedostaje i ne znam kako ću se snaći u novoj normalnosti.

Jeste li se katkad osjećali nemoćno jer niste mogli ispričati neku priču zbog okolnosti koje su vam onemogućile uobičajen rad?

Ne znam je li to bila nemoć jer smatram da je pauza s emitiranjem bila ispravna odluka, ali telefon mi je neprestano zvonio, ljudi su htjeli ispričati svoje priče... Vjerujem da je puno toga prošlo ispod radara" zbog ove užasne situacije u kojoj smo se zatekli. No, to ne znači da sada ponovno ne možemo prepričati strahote, ali i ljepote koje su se, sigurna sam, svejedno događale. Novinarstvo je uvijek bitno, a posebno u vremenima krize i posebno kada se čini da puno stvari prolazi ispod radara.

"Potraga" je nedavno proslavila treći rođendan, jeste li ponosni zbog toga?

Iako se ne treba previše pouzdati u sjećanje, čini mi se da se konstitutivnog sastanka "Potrage" uVuglec Bregusjećam kao da je bio jučer. Htjeli smo se baviti temama od javnog interesa i to napraviti prema svim moralnim i etičkimpravilima novinarstva. U vrijeme kada je medijski prostor dosta zagađen, važno je neprestano revidirati što, kako i zašto nešto radimo. I pritom se ne smijemo previše oslanjati na samohvalu, ponos ili još gore - ego - jer ono što radimo je javno i ocjena o tome mora doći od naših gledatelja.

Što najviše volite u svom poslu?

Najviše volim trenutak kada te sugovornik nazove i kaže: "Nešto se pokrenulo". Ta naznaka da možda i ne radiš Sizifov posao (iako se često čini tako) je vjerojatno jedan od najboljih osjećaja koje sam imala u životu.

Jeste li tijekom izolacije imali vremena smišljati teme i slagati popis onih koje biste voljeli istražiti?

S obzirom na to da sam cijelo vrijeme karantene radila i bavila se dnevnim temama, nisam imala previše vremena posvetiti se ozbiljnim istraživanjima. No, ljudi su mi se stalno javljali sa svojim problemima - od uništavanja okoliša do kršenja prava pacijenata i radničkih prava. A to su i teme koje su u današnjem svijetu najbitnije - prava radnika i svih drugih povijesnomarginaliziranih skupina, zaštita okoliša i javne teme od općeg interesa.

Kako ste odabrali prvu temu s kojom se vraćate u normalan tempo?

Urednik Josip Antolić je rekao da će počastiti kavom onoga tko u prilogu ne spomene koronavirus, pa sam se odmah bacila na posao!Darko i Vlado, zmijolovci iz Slavonskog Broda su nam se javili sa svojim problemima. A oni rade veoma zanimljiv i za to područje važan posao. A s obzirom na to da kreće sezona zmija, aktualno je i pitanje lokalne proizvodnje zmijskog protuotrova u Imunološkom zavodu. Imamo znanja, stručnjake i sve ostale uvjete za proizvodnju seruma u Hrvatskoj i na tome zarađujemo, no to ne činimo.