Loud... Louder... Loudest... Maskota Sixersa, Franklin the Dog – mijenjao je poruke, a dvorana ga pratila. Glasno je bilo jako glasno, na glasnije su vibrirale tribine, a na najglasnije sam se naježio... 20 tisuća, uglavnom navijača Philadelphije, naguralo se tu večer u Wells Fargo Center na rubu grada. Sixersi su nakon 0-3 serije lovili posljednju šansu za prolaz u finale playoffa Istočne konferencije, a ja sam lovio priču o Dariju Šariću.
Stigli smo iz New Yorka, taman na početak prve četvrtine. Hodnici su vodili do ruba terena. Otišao sam na metar, dva do koša, da osjetim atmosferu, pa krenuo prema svom mjestu. Lift je vodio do petog kata, rezerviranog za medije. Na balkonu se naredalo pedesetak, uglavnom američkih novinara. Kraj kolege s bostonskog radija čekala me moja akreditacija i rezervirano mjesto. Svakih nekoliko minuta netko iz PR-a Sixersa donosio je nove statistike... Broj poena Šarića u svakoj je tablici bio sve veći i veći. Te je večeri bio najbolji, a ja sam bio ponosan što smo, eto, iz iste zemlje... Boston je vodio, ali Philadelphija se vraćala. Navijači su bili u deliriju, a kad bi Šarić zabio i ja bih zapljeskao. Nitko na balkonu to nije radio, ali nitko se nije ni obazirao... Reko, baš me briga.
U poluvremenu sam ušao među navijače. Kad bi vidjeli kameru, RTL na mikrofonu, pitali bi "where are you from?" Odgovorio bih "Croatia!", a oni bi odmah razdragano krenuli "Dario, Dario!" Očito dobro znaju tko je i odakle je njihov ponajbolji igrač. Koga god bih zaustavio i rekao da sam iz Hrvatske, znali su što me zanima i odmah krenuli: "Volimo Darija, velik je igrač, igra s puno srca... Nadamo se da će ostati u Philadelphiji zauvijek..." Prodavač Joe mi objašnjava s njegovim dresovima i majicama nema problema, idu kao blesave!" A homie, kako ga zovu, toliko je popularan da su napravili i majice s njegovim likom... Šarić je u Philadelphiji, brzo sam shvatio, apsolutni hit!
Utakmica se nastavila, Šarić ja zabijao koš za košem i na kraju donio pobjedu Philadelphiji. Brže bolje, dvije minute prije kraja spustio sam se do terena. Skupa s američkim medijima stao sam iza trake. Čekali smo desetak minuta, a onda su rekli "we are open!" Krenuo je stampedo, bio je to znak da se može u svlačionicu. Nisam trebao tražiti Šarićevo mjesto, jer svi su nagurali baš pred njegov ormarić. Bio je strijelac utakmice i po mnogima najbolji igrač. Neobično, ali pred kamere je stigao omotan ručnikom. Tako to u NBA-u funkcionira. Dok se odijevao, dobacio sam mu "Dario, danas bi mogao malo na hrvatskom..." Dotad, ozbiljan, samo se nasmijao i rekao "može!"
Pustio sam prvo američke kolege da odrade svoje. Šarić je odrađivao intervjue rutinski kao da je u NBA ligi već deset godina. Bez ikakve nervoze i pretjerane emocije. Staložen i smiren. Kad su iscrpili pitanja, prebacili smo se na hrvatski. A dio američkih kolega sa smiješkom je nastavio sa strane snimati, sada nas i njega. Imao sam sto pitanja, on je spremno odgovarao, a ekipa iz PR-a ljubazno pritiskala da privedemo kraju. Svlačionica se skoro ispraznila dok nam je Dario još za kraj objašnjavao da mu nedostaje Hrvatska, ali da namjerava do finala! Takav je, voli pobjeđivati, a igra ludo", za njega će reći suigrači s kojima smo razgovarali. Kad smo završili, došle su nove TV ekipe i opet su htjele razgovor samo s Dariom. Glasnogovornik se smilovao, znao je da je Dario te večeri tražena roba. Nije stigao do finala. Za dva poena, Sixersi su nekoliko večeri kasnije izgubili. Ali Dario ovakvim tempom u NBA-u ne može izgubiti. Ima talent, ima igru, cijela Philadelphija ga obožava. Još kad bi im donio naslov. Pa da i mi opet odemo do Philadelphije.