Edin Mehmedović , trener u showu 'Život na vagi' , s trenricom Majom Ćustić i novim kandidatima snima šestu sezonu emisije koja mijenja život.

I ovoga puta dva tima - crveni i plavi treniraju u najekstremnijim uvjetima dosad: u srcu Gorskog kotara na čak 900 metara nadmorske visine. No, nova sezona 'Života na vagi' nije jedini izazov u životu omiljenog TV trenera koji je prije nekoliko mjeseci po treći put postao otac. A o 'Životu na vagi', treniranju, ali i obitelji razgovarali smo s Edom!

Dočekali smo novu sezonu 'Života na vagi', kako je u Gorskom kotaru?

Znate ono kako se uvijek spominje da je Gorski kotar skriveni biser Hrvatske, e pa točno je tako. Prvo smo skriveni od svih znatiželjnih pogleda, u potpunoj izolaciji pronašli Lividragu. Okruženi nepreglednim prostranstvom šume, odsječeni od ostatka svijeta započeli smo još jednu avanturu života. Gorski kotar je zaista pravi biser, čuva toliko prirodnih ljepota da se još uvijek se ne mogu prestati diviti svemu što vidim.

Po čemu su kandidati ove sezone drugačiji od kandidata prošle sezone?

Moj tim je prošao pravu kalvariju od našeg prvog zajedničkog treninga. Moram priznati iskreno da si nismo bili dobri kad smo se upoznali. Trebalo nam je neko vrijeme da pronađemo zajednički jezik i da mi kandidati počnu vjerovati. Nimalo lagan zadatak za mene ove godine, ali ujedno i predivna prilika da još malo učim o sebi i razvijam se.

U prošlim sezonama suočili ste se skupa s brojnim izazovima, što ti je bio najveći dosad?

Uvijek je najveći izazov sačuvati zdravlje svakom kandidatu, pokušati spriječiti nove ozljede i pobijediti vagu, naravno. Ta spravica je poprilično nemilosrdna i ponekad zaboravi nagraditi kandidate za njihov trud u borbi s viškom kilograma i emocionalnim blokadama. Od prvog dana u ovom projektu jedina mi je želja da ti ljudi idu kući bogatiji za neprocjenjivo iskustvo koje će im pomoći da postanu točno onakve osobe kakve žele vidjeti u ogledalu.

Ti i Maja sjajno ste funkiconirali kao treneri, kako izgleda jedan vaš dan na setu 'Života na vagi'?

To vam se uglavnom svede na moje čekanje Maje. I beskonačnu vožnju koju zaista ne volim. Pogotovo po serpentinama Gorskog kotara. Ili sezonskim gužvama na autocesti Zagreb – Rijeka. Šalu na stranu, Maja je prekrasna osoba i kolegica za poželjeti. Njezino društvo mi pomaže lakše izdržati napor cijelodnevnih snimanja i treniranja s kandidatima. Dan nam započinje ranojutarnjim treningom pa odradimo brzinski gablec i krećemo s pripremom za snimanje koje traje do predvečer. U večernjim satima je još jedan ne snimajući trening koji završimo u opuštajućem druženju s kandidatima ili članovima produkcije.

Je li ti naporno živjeti na relaciji Gorski kotar - Zagreb?

Najviše iscrpljuje ta vožnja, zapravo. Zavojite ceste od Delnica do Lividrage izmučile bi i otpornije vozače od mene. Ponekad bih radije ostao, ali previše mi nedostaju moje cure pa se zbog njih vraćam kući, makar i na jedan dan samo da ih izgrlim i brišem natrag.

Tvoja obitelj nedavno se povećala za još jednog člana. Je li ti to dodatni izazov i motivacija u svemu što radiš?

Da, došla nam je Ariana prije 8 mjeseci pa se moja ženska ekipa još malo pojačala. Djeca su najveće životno postignuće i nagrada. Ali i odgovornost. Želim im primjerom svaki dan pokazati koliko je potrebno ulagati u sebe kako biste kao čovjek bili zadovoljni te, naravno, što god odluče raditi u svom životu, neka se posvete tome i, najvažnije, pritom uživaju. Zbilja sam blagoslovljen, radim posao koji me ispunjava i pritom imam priliku nekome pomoći da se osjeća i živi bolje.

Osjećaš li grižnju savjesti što si daleko od supruge koja se uz malu bebu brine za još dvije vaše curke?

Ne bih to nazvao grižnjom savjesti, već odgovornošću. Mi smo, između ostalog, i partneri koji se nadopunjuju i pokušavamo si biti podrška. Srećom, nekako se poklopilo da smo se mogli u životu osloniti jedno na drugo u trenucima kad su se velike stvari događale na poslovnom planu. Neizmjerno sam zahvalan Petri, ne samo na podršci oko djece, već i u doprinosu u radu s kandidatima. Njezino znanje i iskustvo na području psihoterapije ima ogroman učinak u mom odnosu s ljudima koje susrećem u Životu na vagi.

Kako najradije provodiš vrijeme s obitelji?

Boravkom u prirodi, spremanjem zajedničkog ručka, gledanjem filmova, igranjem, smijanjem, pričanjem, jednostavnim a opet tako bitnim stvarima za mene i njih. Da im gledam nasmijana lica, slušam njihove priče (neke i više puta), mazim ih kad idu spavati ili držim u rukama dok plaču. To je moj najvažniji zadatak u životu.

A imaš li, kao iskusni tata, neki dobar savjet za uspavljivanje beba ili njihovu distrakciju da mama nađe vremena i za sebe?

Pustim Balaševića ili Olivera, i onako potiho uz njih pjevušim najdraže stihove svojim curama dok polako sklapaju umorne oči. Pričam izmišljene priče o svemircima, morskim čudovištima ili djevojčicama koje su postale superjunakinje. Pustim mašti na volju da me odnese u neke nove izmišljene svjetove. One to obožavaju, sjećam se za Noć vještica sam pričao smiješnu horor-priču koju dandanas spominju.

Naposljetku, koliko su slični, a koliko različiti Edo trener i Edo tata?

Obojica su veliki kreativci i emotivci. Sve što rade, rade sa srcem. Trener je ponekad malo strog i autoritativan, a tata nježan i blag. Čini mi se ovako na prvu, svaki se snalazi u svojoj ulozi najbolje što može. Uči, raste i upija svaki dan neko novo iskustvo. Volim ih obojicu jako.