Iako je televizija primarni vizualni medij, ton je i daljevrlo važan za iskustvo i punu informaciju koja se emitira u programu. Ipak, različite vrste zvukova prenose različite informacije, pa ih je dobro razlikovati.

Glavne vrste zvukova prema Anti Peterliću su: ŠUMOVI, GOVOR I GLAZBA

ŠUMOVI su svi zvukovi koji se mogu čuti a da se ne radi o glazbi ili govoru. To su često pozadinski zvukovi poput prolaznika, automobila ili sličnih 'mehaničkih' zvukova koje čujemo gotovo konstantno i ne znače nam nužno nikakvu informaciju. Oni mnogu biti sinkroni ili asinkroni, odnosno objektivno raspoređeni ili montirano ili pak namjerno krivo kombinirani u materijal kako bi stvorili iluziju ili pomutnju. GOVOR je najvažniji zvuk u televizijskom svijetu – on prenosi informaciju i usmjerava pažnju gledatelja. On može biti spikerski komenatar - tekst koji se čuje, a skriva svog izgovarača, zvuk i prizor se snime odvojeno, a zatim spoje, djeluje kao komentar ili objašnjenje. Također može biti dio razlomljene montaže , a to je kada se tekst kontinuirano prikazuje, najčešće kada se citira nekoga ili prikazuje neki pisani dokument koji je predugačak za čitanje..

GLAZBA je važna za ugođaj, a ponekad i za naraciju. Izvor glazbe može biti vidljiv u kadru (radio, bend na pozornici, mobitel itd) ili može biti ubačena u montaži.