Član zlatne rukometne generacije iz Atene 2004., koji je s reprezentacijom osvojio još pet medalja, i ove će godine biti stručni komentator u RTL-ovoj emisiji 'Vrijeme je za rukomet' . Uz Petra Metličića , Gorana Šprema i voditelja Marka Vargeka , Drago Vuković dat će svoj pogled na ono što nas očekuje na terenu, ali i na ono što se dogodilo tijekom utakmica. Kako nam je rekao u intervjuu, pokušat će biti informativan, opušten i zabavan, a cilj je da rukomet približe svima. Također, kaže kako neće imati dlake na jeziku, no ipak, treba biti odmjeren pa smatra da će na RTL-u biti i konstruktivnih rasprava. Od 11. do 29. siječnja u RTL-ovom studiju bivši rukometaši u poznatoj nam, već obiteljskoj atmosferi, komentirat će razne utakmice. S Vukovićem smo popričali o tome, o igračkoj mirovini, ali i vremenu kada je i sam igrao ovakva prvenstva.

'Vrijeme je za rukomet' samo što nije krenulo, imate li tremu, što očekujete od emisije, vaših sukomentatora, ali i voditelja?

Iskreno, nemam tremu jer imam već iskustva što se tiče studija i svega. Stvarno je gušt, pozitivna je nervoza prisutna, ali to je bilo tako i kada sam igrao. Nije pritisak, jedino me malo muči što sve ide uživo. Ako provališ neku glupost, nema povratka nazad.

Što očekujete od Svjetskog rukometnog prvenstva u Švedskoj i Poljskoj?

Nema podcjenjivanja, u utakmicu treba ući pravo i mislim da će se tako naši rukometaši postaviti odmah na početku. To je u rukometu stara priča iako mnogi kažu da su svjetska prvenstva lakša nego europska. Hrvatska uvijek puca na medalju, ali nadam se da će prvenstvo biti lišeno koronavirusa. Prošle godine pet minuta prije utakmice nismo ponekad znali tko će igrati. No, to je iza nas.

Ovo je vaše treće gostovanje u RTL-u u ovoj emisiji, što pamtite iz prijašnjih?

Zanimljivo je svaki put, pokušavam uvijek biti opušten i zabavan. Kad bi govorili samo o taktičkim pojedinostima, čak ni pola rukometaša vjerojatno ne bi razumjelo o čemu pričamo. Marko Vargek, kao i Ivona Hemen, taj posao rade odlično. Kada pratim posao koji Marko radi uživo i kad uspoređujem kako mi to izgleda na televiziji, to je nebo i zemlja. Na televiziji sve izgleda jednostavno, no nije nimalo.Bila je situacija kada sam se prije utakmice s Argentinom javio u RTL Sport pa mi je čovjek rekao u liveu: 'Pustite Dragu da priča istinu'. Takav sam. Ako je netko podbacio, treba to reći. Nisam ja tu da te branim. Treba svaki igrač biti toga svjestan, trebaš biti realan. Kada sam igrao, uvijek sam bio realan i mnogo puta dao izjavu kako nešto nije bilo dobro. Uvijek kažem kako nije samo jedan igrač kriv, podbacio je kolektiv, svi ste na kraju krivi za poraz. Lažeš sam sebe ako misliš da si bio dobar.

Živite u Splitu, no selite li tijekom prvenstva u Zagreb ili gotovo svakodnevno putujete?

Kada igramo vikendom, onda ostanem u Zagrebu, a tijekom tjedna isti dan znamo otići i vratiti se.

Najblistaviji trenutak vaše karijere?

Najblistaviji trenutak mi je bio u Ateni, to olimpijsko zlato. To se ne može usporediti s ničim. To je zaista bio splet okolnosti. Dotad nisam nikada igrao za reprezentaciju i tada je bio 'Final Four' kup u Metkoviću, kada je taj klub bio stvarno jak. Sjećam se, bio je to početak lipnja, praktički na kraju sezone i taman prije priprema za Olimpijadu. Ja sam za Zagreb igrao završnicu i na kraju proglašen najboljim igračem i pozvan sam u reprezentaciju. Godinu i nekoliko mjeseci ranije sam ih dočekao na Trgu bana Josipa Jelačića kada su se vratili iz Portugala. Znam da sam razmišljao da bi mi bila čast da mi se netko od tih igrača javi na terenu idući put kad budemo igrali, a onda je uslijedio poziv da s njima igram u ekipi. Kada dođeš na pripreme i dijeliš sobu s jednim od najvećih zvijezda svjetskog rukometa Ivanom Balićem, onda ti sve to nestvarno izgleda. Na kraju su se sve kockice posložile, igrao sam svega pet minuta, ali samo to što sam bio s njima, u olimpijskom selu sa svim tim facama, stvarno mi je bila ogromna čast. To su bili nezaboravni trenuci.

Najdraži suigrač?

Nadam se da se nitko neće naljutiti, ali moram reći Ivano Balić. Skoro deset godina smo bili cimeri, naučio me skoro svemu u rukometu. Specifično je to koliko se on daje za druge jer je on taj koji zna sve o rukometu. Ljudi toga nisu svjesni, no svi koji su trenirali s njim znaju koliko je njemu bilo stalo da i svi ostali uspiju. Koliko se on živcirao za sve nas ostale. Stvarno je blago da imamo njega u reprezentaciji. Mislim da smo trebali sve legende hrvatskog rukometa okupiti, da oni ostanu u tom sportu. Puno njih nažalost nije ostalo u rukometu, a to je velika šteta za naš sport.

Od koga ste u karijeri najviše naučili?

Ovdje mogu puno ljudi nabrojati. Svakako Ivano, Pero Metličić, Denis Špoljarić, Davor Dominiković, Nikša Kaleb... Ako želite napredovati u rukometu, kada vidite da netko ima kvalitetu, pokušavate ju napraviti i sami. Pokušavao sam vježbati kao oni na treningu. Teško je tu jednoga igrača izdvojiti. Bez zajedništva ne možete uspjeti u nijednom poslu, a mislim da je tu najčišći primjer naša nogometna reprezentacija. No, puno je teže biti trener nego igrač. Vi morate sve to ukomponirati i pritom zadovoljiti sve igrače.

Anegdota s terena koju najradije pamtite?

Iskreno, više pamtim one loše trenutke poput teškog potresa mozga na treningu kada se ne bih ničega sjećao. Kad si živ i zdrav nakon utakmice, to ti je najveća nagrada. Sjećam se kad smo igrali protiv Francuske u Španjolskoj 2011. godine pa sam dobio crveni karton nakon 45 sekundi utakmice. Nokautirao sam igrača, a onda mi je izbornik Slavko Goluža rekao kako sam ja pobijedio utakmicu. Pitam ga kako? Kaže, utjerao si im strah u kosti. Meni je bilo gušt što smo dobili, a da smo izgubili primjerice, osjećao bih se krivo.

Praznovjerje prije utakmice?

Pokušavao sam se držati određenih protokola, ali na kraju to nema smisla. Nisi uvijek igrao dobro, nisi uvijek igrao loše. Uvijek je bilo nekih sitnica, primjerice da sam nosio istu majicu prije utakmice. Znao sam je čak nositi i kad je neoprena, pa se usmrdiš pa sam sebi kažeš da si lud jer si nosio smrdljivu majicu, a izgubio si polufinale. Bilo je baš svakakvih situacija. Mislim da ti to praznovjerje na kraju ne donese ništa. Ne žalim ni za čim.

Je li vam rukometna mirovina u smislu igranja, kada je do nje došlo, teško pala?

Imao sam nepunih 36 godina. Nekoliko godina ranije imao sam tešku operaciju ramena. Bilo je još nekih manjih ozljeda. Vratio sam se u Gummersbach, pa sam operirao meniskus, pa mi je otišla Ahilova peta i onda sam odlučio da se definitivno povlačim. Nisam htio biti invalid nakon karijere i rekao sam da više ništa od toga. No, vratio sam se nakon sedam mjeseci i odigrao posljednju utakmicu. Tada smo ispali iz lige i tako sam se oprostio. To mi uopće nije lagano palo jer sam bio vezan za taj klub, u tom gradu mi je kćer rođena i pola godine prije sam rekao ljudima u klubu da, bez obzira što imam još ugovor na godinu dana, neću ostati. Vratio sam se u Hrvatsku i kako bi se reklo, objesio kopačke o klin. Bio mi je šok, moraš promijeniti način života koji si njegovao od 18. godine. Kada sam se vratio, nisam ništa radio i taman je krenula pandemija. No, sad sam od 1.3. do 1.12. radio na recepciji hotela. Bilo mi je odlično, odličan šef i kolege. Zaista sam guštao jer volim raditi s ljudima.

Jesu li vaša djeca, Laura i Petar, rukometni fanatici?

Djeca nisu rukometni fanatici. Zasad sin trenira taekwondo, a kćer je bila na odbojci, no zbog glazbene škole ne stigne i jedno i drugo. Ima zaista previše obaveza kada se u to ubroji i škola. Ne forsiram djecu u sport, igramo se skupa na igralištu, a škola im je najbitnija. Želim ih odgojiti da budu pravi i dobri ljudi.

A supruga?

Supruzi je bilo dosta rukometa još kada sam i ja igrao. Šalu na stranu, s njom sam od maturalne večeri. Znamo se od tinejdžerskih dana i bila je velika potpora u svemu. Bez nje, ne znam kako bih uspio. Imamo super i skladan brak. Bez toga ništa. I kad te netko iznervira na treningu, kad si loše igrao, dođeš kući, vidiš ženu i djecu, i sve to zaboraviš iste sekunde.

Što si priželjkujete u novoj, 2023. godini?

Samo zdravlja. Drugo će sve lako doći.

Napete i atraktivne utakmice te još jedan pohod naših rukometaša na novu svjetsku medalju gledatelji mogu pratiti od 11. siječnja, samo na RTL-u i online platformi PLAY.