Oni su legende hrvatskog rukometa, osvajači brojnih medalja - što europskih i svjetskih odličja, a što olimpijskih. Iako su već godinama u igračkoj mirovini, sva trojica će od 13. siječnja, kada hrvatska rukometna reprezentacija igra svoju prvu utakmicu, gostovati u RTL-ovoj emisiji 'Vrijeme je za rukomet' . Svojim će savjetima i kritikama doprinijeti ovom projektu kojeg već tradicionalno pratite na našoj televiziji. Goran Šprem, Petar Metličić i Drago Vuković s voditeljem Markom Vargekom u studijskoj emisiji komentirat će sve uoči i nakon utakmica Svjetskog rukometnog prvenstva u Poljskoj i Švedskoj, a sva trojica kažu kako jedva čekaju da sve krene - kako bi vidjeli u kakvoj je formi naša rukometna reprezentacija te jesu li konkurentni za medalju na ovom natjecanju. Svi su također, u intervjuima za RTL.hr naglasili kako treba biti realan, ići iz utakmicu u utakmicu, a ako se dočepamo četvrtfinala - e onda smo opasni! Naše smo komentatore pitali kako je to biti u rukometnoj mirovini i je li im ona teško pala kada je do nje došlo. Evo što su odgovorili:
Drago Vuković
Imao sam nepunih 36 godina. Nekoliko godina ranije imao sam tešku operaciju ramena. Bilo je još nekih manjih ozljeda. Vratio sam se u Gummersbach, pa sam operirao meniskus, pa mi je otišla Ahilova peta i onda sam odlučio da se definitivno povlačim. Nisam htio biti invalid nakon karijere i rekao sam da više ništa od toga. No, vratio sam se nakon sedam mjeseci i odigrao posljednju utakmicu. Tada smo ispali iz lige i tako sam se oprostio. To mi uopće nije lagano palo jer sam bio vezan za taj klub, u tom gradu mi je kćer rođena i pola godine prije sam rekao ljudima u klubu da, bez obzira što imam još ugovor na godinu dana, neću ostati. Vratio sam se u Hrvatsku i kako bi se reklo, objesio kopačke o klin. Bio mi je šok, moraš promijeniti način života koji si njegovao od 18. godine. Kada sam se vratio, nisam ništa radio i taman je krenula pandemija. No, sad sam od 1.3. do 1.12. radio na recepciji hotela. Bilo mi je odlično, odličan šef i kolege. Zaista sam guštao jer volim raditi s ljudima.
Petar Metličić
Prestao sam s 36 godina, posljednjih godina sam se psihički pripremao za to. Osjetio sam da nemam više motiva za treninge i putovanja. Taj osjećaj da se uvijek nešto moralo, primjerice, pobijediti, znao me umarati. Okrenuo sam se drugim stvarima, jedva sam čekao da se vratim kući i posvetio sam se obitelji. Došao sam do te granice gdje sam shvatio da više nema smisla. Puno sam toga prošao i osvojio, bilo je prekrasnih trenutaka i nije mi bio problem prebaciti se, hajmo to tako reći, u normalan život. Znaju mi nekada nedostajati igrači, putovanja, osvajanja... No, sve u svoje vrijeme.
Goran Šprem
Zbog ozljede sam već sa 30 godina počeo razmišljati o tome što ću raditi van rukometa. U međuvremenu sam diplomirao i rano sam shvatio kako nije sve u rukometu i počeo gledati drugu stranu. Došla je ponuda za posao i nisam dvojio. Da mi je žao što nisam igrao dulje, uvijek ću ti reći da je, dan danas obožavam rukomet, to je moj sport, ali kada gledam to kako mi se život složio nakon rukometa, sretan sam. I rukometu beskrajno i doživotno zahvalan, imao sam lijepu karijeru. I dalje sam prisutan, surađujem sa savezom, komentiram na RTL-u. Rukomet je i dalje moj život.
