Kako je došlo do suradnje u showu 'Zvijezde', u čijoj crvenoj sudačkoj stolici sjediš bok uz bok Tonyju Cetinskom, Massimu, Remi i Foxu? Prije par godina si nastupala pred Tonyjem u 'Hrvatska traži zvijezdu', a sada si ravnopravni član žirija...

Počašćena sam što sam dio ovog showa koji potiče mlade glazbenike da pronađu svoju publiku te da ostvare svoje snove i postanu dio hrvatske glazbene scene. Jako poštujem cijeli žiri. Oni su već opravdali svoju stručnost, a ja se moram dokazati i ispričati svoju priču.

Misliš li da si imala dobar osjećaj kada su u pitanju kandidati kojima si dala svoj glas?

Da, mislim da sam osjetila dobar impuls i glas. Ipak, naravno da pjevača ili pjevačicu ne čini samo talent i pjevanje, umjetnost koju nosi u sebi; mora postojati i onaj drugi, racionalni segment i velika podrška pravih, iskrenih ljudi koju će imati iza sebe jer inače će ih zlobnici rastrgati. Treba biti prepušten, ali spreman, to je balans kojem treba težiti. Jako ih bodrim i iskrena sam putem i mislim da im je to važno.

Kako se slažete unutar žirija?

Baš nam je lijepo jer smo svi različiti. Dolazimo iz različitih krajeva i s različitim iskustvima, ali svatko u kandidatu vidi nešto drugo i zajedno doprinesemo atmosferi. Mislim da smo baš dobra ekipa.

Vrlo živo se sjećam svih emocija prije nastupa i još uvijek ih proživljavam. Sve znam što sam pjevala, na svakom festivalu i svaku godinu. Glazba je urezana u mene, to je nešto urođeno i osjećam ju kao bit mog poslanja na zemlju. Razlog tome je vjerojatno i što sam kao dijete bila boležljiva, imala sam astmu, pa tako dok su svi trčali i skakali vani, bila sam primorana ostajati sama (sa sobom), jer trčati je bilo zabranjeno i nemoguće" . Tada sam maštala o velikim zelenim livadama po kojima se valjam i trčim, glazbi, pjevanju, velikim i malim pozornicama, plesačima, orkestru...Zato sam pjevala, tako sam utažila svoj temperament. Moja mama je znala da sam svu tu djecu samo promatrala i sve što nisam mogla doživjeti s njima vani, doživljavala sam izlaskom na pozornicu. Meni je fizički bilo bolje nakon nastupa, iako smo ponekada znali ići direktno s injekcija na pozornicu. Zato joj moram zahvaliti što je prepoznala to moje pulsiranje za glazbu, nikada nije ispunjavala svoje želje preko mene, nego bi me pustila da sama sve proživim. Glazba me je bila put do mog oslobođenja.

Na koji si trenutak u karijeri najponosnija?

Generalno sam sretna i ponosna što sam uvijek ostala ono što jesam. Ništa me ne može kupiti osim istine, neovisno o novcu. Vrlo je teško znati da imaš sve, a još je teže puno puta stajati pred zatvorenim vratima jer si to što jesi. Zato sam ponosna jer me ništa nije slomilo i u toj sam patnji rasla i spoznavala svoje vrijednosti , suočila bi se duhovno sa sobom i krenula ispočetka. Ako ti se vrata ne otvore, znači da nisu ona prava za tebe. Nakon natjecanja u HTZ-u iskušavala sam različite formate glazbe i sebe kroz različite uloge u spotovima. Imala sam dobrog agenta, izgleda da me svemir darivao dobrim ljudima koji su me okruživali kada je oko mene bio pakao. Mislim da je razlog tome činjenica da sam sve dotad radila sama te da mi je to bila nagrada i na to sam ponosna.

Snimala si i s Doris Dragović, kako je to bilo?

Da, snimale smo CD povodom rođendana vokalno instrumentalnog sastava 'Gospa od zdravlja' čiji sam dio bila pet godina. To je bilo nešto odlično, pjevala bih gospel na večernjoj misi pred 500 ljudi i tad mi se osjećala najbliže Bogu, nečemu nadnaravnom. Mene Crkva kao institucija nije privlačila, ali sam vjernica sam i vjera je moje uporište. Doris mi je puno pomogla u životu, pogotovo kada sam tražila prave, iskrene odgovore na prava pitanja. Pozvala me k sebi na razgovor, a meni je to bila velika stvar, jer sam je još kao dijete voljela. Rekla mi je rečenice koje su mi ostale u glavi kao nit vodilja i dan danas.

Ipak, tu je bilo i puno odricanja, zar ne?

Tako je, evo, baš su mi suze došle na oči. Sjedim u ovom stolcu i sjećam se živo svega spomenutog pa i kako je biti ispred žirija. Za bavljenje glazbom, za življenje glazbe i od glazbe treba biti i psihički i fizički životinja; to nije nimalo lako, kao što to možda djeluje nekim ljudima. Brojni od njih ne znaju dubinu moje priče. Studirala u Zagrebu, ali nisam bila jedna od onih kojima su roditelji na zahtjev mogli poslati par tisuća kuna. Ponekad je to bilo baš preživljavanje, ali ja sam jako grizla i bila sam uzorna studentica s magisterijem na vratima. Velika mi je čast i veseli me što sam trenutno na mjestu gdje mogu dati nešto od sebe, nešto moje. Zbog toga osjećam zrelu odgovornost jer ono što slijedi je moja priča.

Radila si u noćnim smjenama, odrađivala probe i studirala istovremeno, kako si sve to uspjela?

Da, radila sam u jednom dućanu s odjećom, od 23 do 7 ujutro nakon čega bi uslijedile probe s 'Teškom industrijom' i fakultet. Znala sam ići s posla plačući i gledajući u nebo nadajući se samo da to netko gore vidi. Nisam molila za ništa, samo sam željela da Bog vidi da se trudim.

A kakvo je stanje na sceni, je li teško biti apsolutno svoj?

Ja, a da pritom ne umanjujem nikoga, ne želim pjevati na svadbama i privatnim rođendanima, jer smatram da meni moja moralna crta to ne dozvoljava. Želim pjevati svoje stvari i od toga živjeti. Danas se može lijepo zaraditi ako ste zgodni, mladi i lijepi, ali ja ne želim da mi isključivo to gradi karijeru. Iskreno, žao mi je kada vidim kako su se neki prodali, ja si nikada to nikada neću dopustiti. Znam da iza sebe imam svoje obrazovanje koje mi neće nestati, ali vjerujem u sebe i znam da nikada neću trebati plan B. Žao mi je mladih talentiranih ljudi koji se obvežu na dugogodišnje ugovore s diskografima i izgore u međuvremenu. Meni je drago što nisam jedna od njih, temeljita sam i uspjela sam izbjeći takvu sudbinu. Također, zato mi je drago da sam dio ovog showa koji će pobjedniku donijeti novčanu nagradu koju on zatim može uložiti u svoj napredak kako želi.

Postoji li netko na našoj estradi s kime bi željela surađivati?

Postoji naravno, ali to vam još ne mogu otkriti. Nevjerojatno je da u mom dnevniku postoje imena koja su danas dio ovog showa. Primjerice, jedna pjesma koju sam napisala prije dvije godine s jednom osobom na umu, sada je jako blizu mene i nema pojma o tome.

U tvom životu, osim pjevanja važno mjesto ima i sport.

Tako je, bavila sam se dvije godine odbojkom u OK Split. Do odbojkaške dvorane bile su prostorije gdje je moj brat trenirao judo. Jedan dan sam pobjegla s treninga odbojke i gledala brata kako trenira judo. Taj mi je sportbio zanimljiv, a s druge strane i zabranjen zbog prašine i strunjača koje bi mi mogle izazvati alergijsku reakciju i astmatični napad.Dva sam mjeseca učestalo sam dolazila na njihove treninge, gledala kroz stakleni zid, a trener juda me uočio i pitao želim li se pridružiti. Počela me privlačiti ta borba i prvi sam put uzela život u svoje ruke, skinula cipele i počela trčati po strunjači. Roditeljima sam odmah rekla da ja od tog dana treniram judo i da je to - to!Voljela sam biti jedan na jedan sa sobom jer tek onda upoznaješ samo sebe. S 15 godina sam sama otišla na trening, bez ičijeg znanja i to je bilo oslobođenje. Ja sam tamo ozdravila, nikada nisam imala problema s disanjem nakon toga, iako se moja mama bojala da ću od onih strunjača dobiti napadaj. Tada sam postala svjesna da je moja sudbina u tvojim rukama i to svemir nagradi.

Uz tebe su naravno bili i tvoji roditelji.

Da, moji su roditelji bili jako strogi i neke stvari ću ja promijeniti kada i sama budem roditelj. Ali upravo to me činili još jačom jer sam kroz glazbu i sport sama dobila ono što mi oni nisu mogli a nekad i željeli pružiti. Naravno, svi smo mi ljudi od krvi i mesa i griješimo, ali mislim da je meni to pomoglo da budem još bolja. Ipak, treba se boriti, pa sam tako zadnje tri godine financijski neovisna o svojim roditeljima. Oni su mi velika podrška, ali trebala sam krenuti raditi s onim što želim, jer je došlo do zasićenja natrpanim rasporedom tijekom škole i fakulteta. Oni su uvijek tu za mene, ali su mi dali do znanja da, ukoliko se želim baviti glazbom, morat ću se sama naučiti nositi s tom odlukom.

Uskoro ćeš diplomirati na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, smjer sociologije i pedagogije. Koliko smo čuli, tvoj diplomski rad će se temeljiti na sudjelovanju i utjecaju glazbenih showova u kojima si se natjecala, ali i u kojem si član žirija. Koliko ti je u pisanju diplomskog pomoglo iskustvo s nastupa u HTZ-u?

Mislim da će to biti jako zanimljivo. Kad sam se prvi put prijavila u HTZ, imala sam 15 godina. No onda sam odlučila stati na loptu i poslušati nonin savjet da budem mudra. Zajedno s tatom sam odlučila da neću ići dalje, jer sam s 15 ipak bila premlada. Ipak sam se, dvije godine kasnije, ponovo prijavila i došla do finala i bila četvrta, što sada, s 25 godina, vidim da je bila dobra odluka. Treba osluškivati svoje unutarnje ja, vjerujem da netko gore za mene ima plan. Odgojena sam činjenicom da su rad i ustrajnost najvažniji tako da nikada nisam željela ništa instantno.

Planiraš li dobitkom titule magistra postići nešto više? Hoćeš li tražiti posao van glazbe?

Ne, jer me institucije jako guše. Ja sam po prirodi slobodnjak i želim liječiti ljude kroz neki put za koji mislim da sam stvorena, a to je glazba. Uskoro izlazi moja prva autorska pjesma za koju sam pisala i tekst i glazbu i tome se jako veselim. U pripremi je još 18 stvari koje raspakiravam od petog osnovne, od kada pišem dnevnike, pjesme i memoare.

Znači, ova godina bi mogla biti zapakirana u nešto lijepo?

Čini mi se da da. Radim duhovno puno na sebi, neke institucionalne faze u kojima učiš i dobivaš ocjene došle su kraju, pa sada imam vremena za sebe. Ponekad mislim da je važnije ono što radiš, čime zračiš i kakav trag ostavljaš na ljude, a ne nužno sama diploma.

Tko sudjeluje na stvaranju tvog novog albuma?

Za sve je trebalo puno vremena, truda i rada putem kojih sam upoznala ljude s kojima sada radim. Opirala sam se svemu što sam smatrala nemoralnim, a ponekad vas ljudi zbog toga žele zakočiti jer se razlikujete od dobrog broja njih u glazbenoj industriji.

Što trenutno slušaš?

Vrlo sam raznolika, tu ima jazza, soula, naravno volim Arethu Franklin i Ettu James. Od novijih mi se baš sviđa Ed Sheeran, Sia me opušta a nedavno sam preslušavala i Elemental. Volim instrumentale, pogotovo ako su neki prirodni, šumski zvukovi, to me opušta. Volim dobar rock, njime ispoljavam svoju divlju stranu. Ja se osjećam kao da sam mješavina svakakvih kultura, povezujem se i s afričkim ritmovima, kineskim melodijama i indijskom glazbom. Moram spomenuti i Amiru Medunjanin, Carlosa Santanu, 2Cellos, a kad se opuštam tu je Alka Vuica koja mi je ispušni ventil. Njezin najdraži stih mi je :"Ja ne krivim nikog, jednostavno nije nam se dalo!" Volim ju jer je iskrena, posjeduje autentičan pečat koji je neizbrisiv.