A što to djeca znaju da su odrasli zaboravili? Djeca imaju više samopouzdanja, više hrabrosti i uživaju u životu daleko intenzivnije od odraslih. Od djece možemo naučiti niz lekcija koje nam mogu donijeti više jasnoće i radosti u odrasloj dobi.

Doznajte kako klinci gledaju na svijet i zašto je odraslima dobro prihvatiti njihove principe...

Prvo, djeci je svaki dan je novi početak . Kad smo bili mlađi dani su trajali čitavu vječnost, a svaki novi dan je značio nove avanture i nove stvari. Djeca ne nose teret od jednog dana do drugog. Ona uvijek počinju iznova.

Djeca su stalno u novim kreativnim potragama . Crtanje, igranje glinom, građenje kula u pijesku, sve te aktivnosti djeca obavljaju s nevjerojatnom pažnjom i osjećajem za detalje. Iz nekog razloga, kako starimo, sve više zapostavljamo kreativnost. Kada ste zadnji put nešto nacrtali? Slikanje, crtanje, bojanje, modeliranje su aktivnosti koje neće samo potaknuti vašu maštu, nego će djelovati kao svojevrsna antistres terapija.

Ono što volimo kod djece je njihova hrabrost . Ugledajte se na njih i slobodno zapjevajte glasno ili zaplešite. Djeca nisu ograničena strahom od neuspjeha ili poniženja. Ona nisu nikad poražena jer prihvaćaju život i sve što ima za ponuditi otvorenih ruku.

Čega još nedostaje odraslim ljudima? Smijeha! Charlie Chaplin je rekao da je dan bez smijeha izgubljen dan . I imao je pravo. Umjesto da smo stalno zabrinuti i negativni, trebamo se ugledati na djecu. Ona imaju prekrasnu sposobnost da pronađu radost svuda oko sebe. Ne trebamo uvijek biti ozbiljni, ponekad je prijeko potrebno da se opustimo, uživamo i smijemo.

Djeca su izrazito aktivna bića . Kad smo mi bili mladi, igranje vani na otvorenom je predstavljalo vrhunac dana. Igrali smo se i trčali dok ne bi ostali bez daha. Kako starimo, postajemo sve više pasivni. Tjelovježba postaje obaveza, a sve što se prozove obavezom automatski postaje naporno! Vježbanje bi i dalje trebali tretirati kao zabavu i igru. Vježba nas energizira i oživljava.

S godinama je sve teže pronaći nove prijatelje, dok se stara prijateljstva često raspadaju. Dok smo bili djeca, tih problema nije bilo. Živjeli smo s motom Što više, to bolje". Djeca pronalaze istinsku radost u druženju s prijateljima i tu lekciju trebaju naučiti odrasli. Prijateljstva neće opstati sama od sebe, potrebno ih je njegovati i ulagati u njih.

Djeca su glavni junaci svoje priče . Sve se vrti oko njih i oni su sebi bitni. Kako starimo, gubimo tu dozu umišljenosti" i sve više smo podložniji umanjivanju naših dostignuća. Kao da nas postaje sram pohvaliti se vlastitim uspjehom. Na taj način često klizimo na stranu negodovanja. Skromnost nam je postala glavna kvaliteta i počnemo sami vjerovati u vlastitu prosječnost. I u odrasloj dobi trebamo zadržati malu dozu dječje arogancije i samodopadnosti.

Dok djeca otvoreno pokazuju svoje emocije, odrasli ih duboko u sebi skrivaju. Svi imamo ožiljke, ali djeca ih s ponosom pokazuju. Kad dijete padne, sve njegovi prijatelji žele vidjeti ožiljak i o njemu se priča kao o djetetu koje je preživjelo". Djeci su ožiljci su znakovi časti . Odrasli skrivaju svoje ožiljke, naše rane ostaju naše tajne. Nama je ožiljak znak slabosti i ranjivosti. No, ono što djeca prepoznaju je da su ožiljci znakovi snage i opstanka.

Kad dođemo u starije godine, fino se smjestimo u našu komfort zonu i rijetko izlazimo iz nje. Tu nam djeca očitavaju još jednu lekciju. Djeca su nesputana i ne boje se isprobati nove stvari . Odrasli ne bi trebali odbacivati nepoznato jer samo zato što nam nešto nije blisko, ne znači da je loše. Trebamo se ugledati u djecu i tu i tamo si priuštiti poneku avanturu.

Iako smo mi odrasli (roditelji, učitelji, bake, tete...) glavni edukatori djece, nevjerojatno je koliko puno i mi možemo naučiti od onih najmlađih.