U trenutku kada je njezin lik u 'Divljim pčelama' sve više u fokusu, Antonija Julija Blaće za RTL.hr otvoreno je progovorila o svemu što publiku zanima - od Lucine snage i boli, preko suradnje s kolegama, pa sve do privatnog života i ljubavi.

Da, drago mi je da je Luce brzo osvojila gledatelje i ona je iznimno topla, ali mislim da se kroz njezinu priču zapravo tek još više razvila ta njezina snaga i njezin altruizam.

Ono što mi je bilo nekako ključno, što mi je jako pomoglo dok sam radila Lucu, to je da uvijek bude dostojanstvena, i u svojoj humorističnoj, opuštenoj strani, ali i u svojoj ozbiljnosti kada se događa nešto teško i strašno. 

Da nikad ne ide na niže grane, poput ogovaranja ili takvih stvari, nego da uvijek gradi tu neku humanost i altruizam. Uvijek štiti svoje ljude, ima tu nekakvu odanost i dostojanstvenost da ostane ono što jest do kraja, čak i u najtežim situacijama.

Da, razumijem da je publika teže reagirala na otkrivanje, odnosno na to što se dogodilo s Lucom, zato što ona to nije nekako zaslužila - svi smo mi na njezinoj strani.

Kao glumica, išla sam iz nekakvog svog emocionalnog iskustva, iz nekakve svoje ljutnje, iz nekakvih svojih izdaja, iz nekakve svoje frustracije, iz tog poznavanja takvog ili sličnog osjećaja.

Užasno mi je teško izdvojiti jedno ime s kojim sam se najviše povezala na seriji 'Divlje pčele', ali negdje to prvo ime mora biti Jolanda Tudor, odnosno Jolanda koja igra babu Ljubu, jer smo nas dvije stalno u tandemu.

Kako smo obje iz Dalmacije, uvijek imamo taj neki zajednički osjećaj i dogovor oko toga kako odigrati scenu.

Ali tu su i Marija Borić, tu su i Kačan, i naravno Antonio Scarpa s kojom se uvijek predivno zabavljam. Sestre su divne, ali nekako ova ekipa s kojom najviše surađujem posebno mi je prirasla srcu.

Meni je to umjetnost - živjeti život i kroz glumu gledati život. Volim život, volim upoznavati ljude, družiti se, hodati, promatrati, uvijek biti nekakav promatrač sa strane.

Volim sjesti na kavu i gledati ljude ili samo upijati sunce i razmišljati. Mislim da sam glumica upravo zbog toga što me sve zanima - svugdje se mogu vidjeti, svugdje se mogu zamisliti, i iz toga mogu graditi osjećaje za svoje likove ili za one koji me tek čekaju.

Obožavam čitati, pisati, izlagati se suncu i šetati - to su mi najveći gušti. A ples... ples mi je jedna od velikih ljubavi.

Kad ne bih bila Luca, strašno bi me privlačilo igrati neku zločestiju ulogu, biti na toj nekoj mračnijoj strani, jer me to do sada nekako uvijek zaobilazilo. Mislim da je vrijeme i za moje zlice'.

S druge strane, snaga koju nosi Katarina i njezin lik u seriji također mi je jako primamljiva i zanimljiva. Iako i Luca apsolutno emancipira žene i ruši neke predrasude, Katarina to radi na jedan drugačiji način koji je možda meni privatno bliži.

Što se tiče moje ljubavne veze, samo bih rekla da sam i dalje jako, jako, jako, jako sretna.

Pa da, što se tiče posla, ima još nekih stvari, još je sve u povojima i u zavojima, ali ima, ima nekih projekata koji me užasno vesele i koji će me sigurno obogatiti i koji će doći kad bude vrijeme za njih.

Hvala gledateljima što vole Lucu i što prate seriju. Komentare ne čitam, nemam tu naviku, ali mi je iznimno drago kad mi ljudi uživo priđu i čestitaju ili daju pozitivan komentar vezano za Lucu. I ja sam Lucu oduvijek vidjela kao neku svijetlu, vedru osobu koja podiže energiju i prvi put kad sam čitala tekst, tako sam je i doživjela. Zato mi je to neka mala, nevjerojatna pobjeda.

Što im želim poručiti? Prije svega - hvala gledateljima što nas prate i što su nam vjerni.

I evo, nekako iz perspektive Luce, koja u pedesetima sigurno nije imala ni internet ni mobitel, poručujem da se malo više ostavimo mobitela, da se više povežemo s ljudima koje volimo, jer život ide brzo. Da uvijek u srcu pronađu više ljubavi nego mržnje, odnosno da u njemu nema mjesta za mržnju. I da pokušaju biti najbolja verzija sebe, pozitivni. Jer to nas može izvući iz svakog problema koji se oko nas događa. Vjerujem da ih svi imamo puno i da nitko nije izuzet od toga.