Za Ivicu Vukasa, oca tragično preminulog Josipa koji je nepravedno ponio teret krivnje za Petrovo ubojstvo, istina je donijela gorku satisfakciju, ali i otvorila još dublje rane. Dok se cijelo mjesto suočava s posljedicama laži, Ivica proživljava najteže trenutke, oplakujući sina čija je nevinost napokon dokazana.
Skinuta ljaga s Josipovog imena
Vijest da Josip Vukas nije ubojica proširila se Vrilom brzinom munje. Za Ivicu, oca koji je više od godinu dana živio s teretom sumnje i osude okoline, trenutak istine bio je mješavina olakšanja i neizmjerne boli. Njegovi povici na seoskoj proslavi bili su krik čovjeka koji je napokon dobio pravo javno obraniti čast svog djeteta.
"Moj sin je nevin! Jeste čuli? Moj sin nije digao ruku na Petra. Nije kriv!" odzvanjale su riječi slomljenog oca, koji se borio da dođe do zraka između suza i bijesa. "Znao sam da moj Joso nije ubojica. Znao sam!" ponavljao je svima, kao da pokušava uvjeriti i samoga sebe da noćna mora napokon prestaje.
Istina koja je stigla prekasno
Iako je pravda, na neki način, zadovoljena, ona je za obitelj Vukas stigla prekasno. Josip više nije živ, a spoznaja da je umro kao nevin čovjek samo produbljuje tragediju. Mnogi se u Vrilu sada pitaju što bi bilo da je Katarina Runje priznala ranije. "Da je Katarina znala što će se dogoditi s Josipom, ona bi odmah priznala", komentirao je Jakov, no Tea je oštro uzvratila: "Katarina se trebala predati odmah kad se to dogodilo i Joso bi sad bio živ."
Upravo ta rečenica sažima svu gorčinu situacije. Istina je oslobodila Josipovo ime, ali nije mogla vratiti njegov život. Ivica Vukas sada se suočava s novom, još težom fazom žalovanja. Više ne oplakuje sina ubojicu, već sina heroja i žrtvu, mladića čiji je život uništen zbog tuđe tajne i kukavičluka.
