Vidno potresena i u strahu da će ponovno izgubiti sina kojeg je tek pronašla, Rajka pokušava doprijeti do Milana. Njezine riječi odzvanjaju tišinom sobe, pune majčinske brige i kajanja u seriji 'Divlje pčele'.

"Kako si moga dići ruku na sebe? Gdje ti je bila pamet?" započela je, glasom koji je drhtao od suza i šoka. Svjesna dubokog jaza koji ih razdvaja, uputila mu je molbu koja sažima svu njezinu nadu: "Milane, daj nam vrimena. Daj da se upoznamo."

U pokušaju da premosti godine šutnje i napuštenosti, ponudila mu je izlaz, kompromis rođen iz očaja. "Ako ni onda ne budeš mogao razumjeti, onda me odbaci", zavapila je, stavljajući sudbinu njihovog odnosa u njegove ruke i nadajući se da će u njemu pronaći barem trunku milosti.

Međutim, Milan, shrvan vlastitom boli i osjećajem izdaje, nije imao snage ni volje za oprost. Njegov odgovor bio je oštar, hladan i konačan, poput udarca koji je uništio i posljednju Rajkinu nadu.

"Sad si se sjetila biti mater?" odbrusio je, a njegove su riječi bile nabijene godinama potiskivanog bijesa. Svaki Rajkin pokušaj da mu se približi dočekan je s još jačim otporom. "Miči mi se s očiju", naredio je, ne ostavljajući prostora za daljnji razgovor.

Vrhunac njegovog odbacivanja došao je s rečenicom koja je zaledila zrak i potvrdila dubinu njegove rane: "Moja mater i ćaća su odavno mrtvi. Samo me pusti više na miru." Tom je izjavom Milan simbolički pokopao svaku mogućnost pomirenja, jasno dajući do znanja da za nju u njegovom životu više nema mjesta.

U napetu situaciju umiješao se Ante, koji je prepoznao Milanovu potrebu za mirom. "Pusti ga, nek se malo ispuše", rekao je Rajki, preuzimajući ulogu posrednika i dajući Milanu prijeko potreban prostor.

Ovaj bolan susret ostavlja otvorenim pitanje može li se uništen odnos ikada popraviti. Dok se Rajka suočava s posljedicama svojih životnih odluka, Milan ostaje zarobljen u kavezu vlastite patnje. Hoće li vrijeme uistinu moći zaliječiti tako duboke rane ili je ovo konačan kraj za majku i sina, pokazat će dani koji dolaze.