U obitelji u kojoj se okrutnost i odlučnost smatraju vrlinama, Marko pokazuje neočekivanu ranjivost. Za razliku od hladnog i proračunatog Milana, on ne uspijeva sakriti da ga izjeda krivnja zbog onoga što su učinili Josipu. Njegova iscrpljenost vidljiva je u svakom razgovoru, pa tako i u kratkim razmjenama s Milanom, kada umorno odbacuje daljnju raspravu riječima: "Ma, naporan si, umoran sam, idem leći."

Marko se osjeća kao da je već osuđen, ne samo od strane zakona, već i od vlastite obitelji. U trenucima paranoje, on vidi optužbe u pogledima najbližih, govoreći: "Ne moraš ti ništa reći, otkad se čulo za to, gledaš nas k'o da smo krivi." Njegov osjećaj beznađa kulminira u izjavi koja odaje čovjeka na rubu: "Istina ionako nije važna, svi su nam već presudili." To nije stav nekoga tko čvrsto stoji iza svojih djela, već vapaj osobe koja se utapa u vlastitoj savjesti.

Dok obitelj Vukas pokušava pred zakonom i cijelim mjestom prikazati ujedinjenu frontu, Markovo ponašanje stvara opasne pukotine. Njegova potreba za opravdanjem i potvrdom da nije loš čovjek, iskazana u ranjivom priznanju "Znam da svi misle da sam loš čovjek, ali ja to nisam učinio," čini ga nepredvidivim. On nije hladnokrvni egzekutor obiteljskih interesa, već zbunjeni pojedinac čija bi savjest mogla postati najjače oružje tužiteljstva.

Sudbina obitelji Vukas sada ovisi o tome hoće li Marko izdržati pritisak. Svaki njegov nervozni pogled i nesigurna riječ dodatno stežu obruč oko obitelji. Pitanje više nije hoće li istina izaći na vidjelo, već hoće li upravo krhki nasljednik biti taj koji će, slomljen pod teretom krivnje, srušiti sve što je njegov otac godi