Dok je Tereza ogolila dušu, njezin suprug Vice izveo je performans života, ali ne kao povrijeđeni muž, već kao vješti glumac s jasnim ciljem u 'Divljim pčelama'.
Moje srce pripada drugome'
Scena je bila nabijena napetošću koja se mogla rezati nožem. Nakon dugog oklijevanja, Tereza je konačno izgovorila istinu koja je lebdjela u zraku. "I ti i ja znamo da ovdje nema ljubavi. Moje srce pripada drugome", odjeknule su njezine riječi prostorijom, namijenjene Vici, ali saslušane od strane cijele obitelji. Bio je to trenutak istine, bolan i oslobađajući u isto vrijeme, trenutak koji je trebao donijeti razrješenje, ma koliko ono teško bilo.
Međutim, umjesto iskrenog razgovora, uslijedio je uragan emocija. Ali dok su ostali članovi obitelji reagirali sa šokom i nevjericom, Viceva reakcija bila je nešto posve drugo. Njegov odgovor nije bio krik slomljenog srca, već prvi čin pomno režirane drame.
Vicin performans povrijeđenog muža
Vice je preuzeo pozornicu s uvjerljivošću iskusnog glumca. Njegov prvi potez bio je prikazati se kao ultimativna žrtva, čovjek kojeg je žena ponizila na najgori mogući način. "Radije bih da sam te ulovio u njegovim rukama, nego da si me ovako ponizila pred vlastitom obitelji", grmio je, ciljajući na osjećaj sramote i obiteljske časti. Optužio je sve prisutne da su znali za njezinu nevjeru prije njega, vješto se postavljajući u poziciju izoliranog i izdanog supruga.
Vrhunac predstave dogodio se kada je Terezine suze iskoristio kao oružje protiv nje. S okrutnim cinizmom, podrugljivo ju je poticao da plače. "Ajde, plači, dušo, isplati se. Ajde da se sad svi ovdje sažale nad tobom", siktao je, pretvarajući njezinu bol u javnu sramotu. Za neupućenog promatrača, bio je to prizor čovjeka slomljenog od boli i bijesa. No, iza te fasade krio se hladan i proračunat um koji je već kovao sljedeći korak. Oni koji poznaju pozadinu priče znaju da je Vice odavno bio svjestan situacije; ovaj izljev bijesa bio je samo taktički uvod u ono što je doista želio - materijalnu korist.
