U tišini obiteljskog doma, Katarina je započela ono što se može opisati samo kao tiha primopredaja života. Bez puno objašnjenja, pred zbunjenu Zoru stavila je sve materijalno što obitelj posjeduje, kao da se priprema za put s kojeg nema povratka.

"Evo, ovdje su ti dukati od miraza", započela je mirnim, gotovo odsutnim glasom, dodajući i "ovo malo nešto što sam ostavila sa strane." Nije stala na tome. Detaljno joj je pokazala gdje se nalaze svi ključni dokumenti, od papira za kuću i zemlju do bankovnih računa. "Tu ti je sve, da znaš gdje je", objasnila je, dok je Zora sve promatrala s rastućom nelagodom. "Red je da i ti znaš gdje stoje bitne stvari", dodala je Katarina, dajući naslutiti da teret odgovornosti uskoro u potpunosti prelazi na njezina leđa.

Zorina reakcija bila je ispunjena nevjericom i strahom. Nije mogla shvatiti zašto joj sestra odjednom povjerava sve obiteljske financije i važne dokumente. "A što mi to sad pokazuješ?", upitala je, osjećajući da se iza sestrinih riječi krije nešto puno mračnije od običnog informiranja. Njezino pitanje, "Time se baš hoćeš riješiti iz ove kuće?", otkrilo je dubok strah od napuštanja.

Katarinin odgovor bio je istovremeno zagonetan i poražavajuć. Nije željela otkriti cijelu istinu o ucjeni i predstojećoj predaji, već je samo slegnula ramenima s težinom svijeta na njima. "Ma ajde, nije to... hoću da znaš", pokušala je objasniti, no na kraju je izgovorila rečenicu koja je odzvanjala poput presude: "Pa nikad ne znaš kad se život može prevrnuti." Tim je riječima potvrdila Zorine najgore sumnje - da se događa nešto neopozivo i da se oprašta.

Svjesna da Zoru ostavlja samu u kaosu koji slijedi, Katarina joj je pokušala osigurati mrežu podrške za dane koji dolaze. Podsjetila ju je na rodbinu na koju može računati kad nje više ne bude tu da je štiti.

"I da znaš da nisi sama", rekla joj je utješno. "Imaš tetku na Braču. Imaš barba Žarka Velimirovića u Slavoniji", nabrajala je Katarina, pružajući sestri slamke spasa za koje će se morati uhvatiti. Ovaj čin pokazuje dubinu njezine brige i osjećaja krivnje, pokušavajući barem na neki način ublažiti posljedice svojih djela za one koje najviše voli.

Svaki Katarinin pokret i riječ odišu konačnošću. Njezino metodično slaganje obiteljske imovine i podsjećanje na daleku rodbinu nije samo praktičan čin, već duboko simboličan oproštaj. Dok se nad obitelji Runje nadvija oluja, a Katarina se sprema suočiti s posljedicama tajne koja je predugo bila zakopana, njezina tiha priprema za odlazak ostavlja Zoru i gledatelje u mučnoj neizvjesnosti. Pitanje koje ostaje visjeti u zraku jest hoće li se Katarina uistinu predati i što će to značiti za budućnost cijele obitelji.