U seriji 'Divlje pčele' lik Ante Vukasa stoji u samom središtu moći, obitelji i sukoba koji potresaju Vrilo. Čvrst, nepredvidljiv i duboko vezan uz ideju časti i odanosti, Ante je lik koji istodobno izaziva strah, poštovanje i fascinaciju publike.
Glumac Alan Blažević, kojeg gledatelji već godinama prepoznaju po snažnoj scenskoj prisutnosti, u razgovoru za RTL.hr otkriva kako je pristupio izgradnji tog kompleksnog karaktera. Govori o lojalnosti kao temeljnoj točki Antina svijeta, o njegovim unutarnjim pukotinama, ali i o vlastitom životnom putu koji ga je vodio od studija prava u Münchenu, preko Amerike i UCLA-a, do današnje glumačke zrelosti.
Koja vam je bila glavna misao vodilja u građenju lika Ante Vukasa u seriji 'Divlje pčele'? Što vam je bilo ključno da ga razumijete iznutra?
Za mene je ključno pitanje bilo cijeni li Ante Vukas lojalnost. Moj zaključak je bio 'da'. I odavde sve kreće, dakle, na temelju toga sam gradio njegov pristup prema drugima i emociji koja prati njegove odnose unutra obitelji.
Ante ima snažnu fizičku prisutnost. Koliko ste radili na govoru, držanju, disanju kako biste pojačali njegovu dominaciju?
Nisam se glede toga morao posebno pripremiti. Kroz čitanje scenarija i neku moju vizualnu ideju kako bi on trebao djelovati i zvučati je to na jedan prirodan način evolviralo.
U njemu se sudaraju tradicija, moć i strah od gubitka kontrole. Gdje vi nalazite njegovu ljudsku pukotinu?
Po meni je Ante, uz gore navedeno, osoba koja često 'puca na prvu' iako je istodobno čovjek koji analizira svoje poteze unaprijed. To mu daje jednu nepredvidljivost. Njega to zna ponijeti iz jedne krajnosti u druge - upravo na tom 'toboganu' nastoji energija koju ja pratim i usmjeravam.
Odrasli ste između Splita i Njemačke, potom studirali pravo u Münchenu pa sve to napustili i otišli u Ameriku. Kada danas gledate taj niz odluka, je li vas više vodila intuicija, bunt ili osjećaj da pripadate nečemu većem od sigurnog, 'razumnog' puta?
Od svega po malo. Oduvijek sam smatrao da je život nešto što treba osjetiti iz raznih perspektiva. Dan-danas smatram da je taj nama ponuđeni 'osjećaj sigurnosti' jednako iluzoran kao naizgled 'sanjarenje nekih dalekih obala'. Znate, potrebna je snaga živjeti s neizvjesnim sutra. Za mene je to mala cijena za platiti naspram slobodi koju kroz to dobivam.
Studirali ste režiju na UCLA, glumu kod Strasberga i Meisnera, radili razne poslove da biste opstali. Je li vas više oblikovalo akademsko znanje ili životna škola preživljavanja daleko od doma?
Definitivno životna škola! No, da se razumijemo. Niti jedan dan svoje prošlosti ne bih mijenjao. Smatram da su događanja u našem životu poput položenih domino kockica u nizu. Ako izbacite nešto loše, možda ne bi slijedilo ono dobro... I tako u krug ide priča.
Odnos Ante i Mirjane je pun napetosti, ali i dugogodišnje povezanosti, kako ste vi i Sanja Vejnović gradili tu dinamiku iza kamere?
Sanja i ja smo već niz godina s našim partnerima. Tako da već kroz to imaš jedan intuitivan osjećaj što ti donosi jedna tako dugogodišnja veza. Ostalo pronalazimo u scenariju.
Imate li vi kao glumac više slobode u oblikovanju Antinih reakcija ili je on precizno dramaturški zadana figura?
Apsolutno da. Dapače, on je često opisan na samom rubu emocije, dok ga ja stalno nastojim privući prema centru. Sasvim svjestan da ne mogu u tome uspjeti već zato što radnja to ne dozvoli. No, upravo to 'nastojanje' je ono što se na ekranu da iščitati kao sivilo između redova kod jednog inače crno/bijelog lika.
Kad gledate odnos Ante i Rajke, je li to priča o neostvarenoj bliskosti, staroj rani ili o tihoj odanosti koja traje desetljećima?
S Antine strane tu prvenstveno odanost ima velik udio.Uz to je sigurno i ta zaštitnička žila koja se provlači kroz njega instrumentalna za način na koji on percipira Rajku.
Godinama ste pisali za druge kao ghostwriter, paralelno gradili glumačku karijeru i čekali da vaše autorske priče dobiju svjetlo dana. Jeste li u tim trenucima više osjećali strpljenje ili frustraciju, i kako vas je to oblikovalo kao umjetnika?
U svakom poslu gdje date sebe, a pritom ne slijedi adekvatna kompenzacija ostajete s osjećajem frustracije. Bitno je naučiti nositi se s takvim situacijama. Pogotovo u ovom poslu, gdje ti svaki čas nešto može iz 'neba u rebra'. Radite na pripremi uzbudljivog projekta, dajete se kreativno, emocionalno, intelektualno - i kao balončić koji pukne saznate da projekt ipak neće vidjeti svijetlo dana. I to se u ovom poslu neće mijenjati, zato je bitno što sam gore naveo. Naučiti se nositi s time.
Postoji li dio vas koji sanja redateljsku stolicu, ili ste danas u potpunosti u fazi glumačke zrelosti?
Uf, to je priča za sebe. Trenutno sam zadovoljan s time gdje sam u životu i karijeri. A što sutra nosi, to ćemo vidjeti.
Kako danas balansirate posao, brak i obiteljski život? Imate li neki kreativni ispušni ventil izvan glume?
Kao mnoštvo ljudi lijepo mi je provesti vremena u dragom društvu s prijateljima. Također, nastojim kad god stignem kultivirati odnos s prirodom.
Kako doživljavate reakcije publike uživo, primjerice tijekom Dana otvorenih vrata RTL-a kada su gledatelji došli na set? Postoji li komentar ili susret s gledateljem koji vam je ostao posebno u sjećanju?
Reci ću vam iskreno. Radiš taj dan od šest ujutro, snimiš 14 scena. I sad... kaže: "Večeras nam stižu gledatelji na upoznavanje". No, onda vidite sve te drage ljude. Mnoštvo, dođu kao cijela obitelj iz raznih krajeva Lijepe Naše, pa tako čak iz BiH i Slovenije. Nasmijani, dobre volje, puni iščekivanje. I na kraju odeš doma i dalje umoran, ali punog srca. Jako je lijepo što nas ljudi podržavaju i prate. Moramo biti zahvalni.
Iako Ante Vukas na prvi pogled djeluje kao čvrsta i nepopustljiva figura, Alan Blažević smatra da je upravo njegova unutarnja napetost ono što ga čini zanimljivim. Kako kaže, Ante je čovjek koji balansira između analitičnosti i impulsa, netko tko unaprijed promišlja poteze, ali istodobno ponekad reagira naglo i nepredvidivo. Upravo ta energija i taj stalni "tobogan" između krajnosti, daje liku život.
A dok publika sve intenzivnije prati događaje u Vrilu, Blažević priznaje da ga najviše raduje upravo susret s gledateljima koji dolaze na set i dijele svoje oduševljenje serijom. Nakon dugog snimanja, kaže, takvi trenuci podsjećaju zašto se ovaj posao uopće radi, zbog ljudi koji priče prepoznaju i nose sa sobom dalje.
